'Religijsko nasilje ili moralna nakaznost'

Piše: Esad Duraković

Naš svijet je uveliko zakoračio u fazu vjerskih ratova i vjerskog terorizma. To postaje globalno. Na Bliskom istoku – u samoj biti stvari, makar se tako i ne činilo na prvi pogled – vode se vjerski ratovi koji u nekim važnim aspektima predstavljaju osavremenjene replike krstaških ratova. U Bosni devedesetih je bilo dominantno obilježje religijskih ratova. Terorizam od Nice do Novog Zelanda je ekstremno religijski...

Upravo izrečena presuda Radovanu Karadžiću u tome je kontekstu jer je INSTITUCIJSKI vodio rat protiv muslimana i katolika, a njegova „politička tvorevina“ utemeljena je, eminentno, na religijskom nasilju. Ovdje se ne radi o presudi Karadžiću nego njegovom djelu, odnosno njegovoj tvorevini, jer je on djelovao institucionalno. Njegova „politička tvorevina“, tačnije – neke institucije u njoj – na razne načine mu odaju priznanja i odlikovanja. Šta reći o moralnoj perspektivi takvoga društva?!

Dakle, nasiljem koje naš svijet nosi snažnom inercijom postaje sveopće, i postaje religijsko, a ta vrsta nasilja je najgora, najopasnija moguća vrsta jer svoju „glad“ može utažiti samo totalnim i apsolutno brutalnim uništenjem Drugoga. Vjerski ratovi/nasilje su najfanatičniji i najsuroviji. Naravno, to važi i za vjerske terorističke akcije. Zašto?

Zato što u vjerskim aktima nasilja/terorizmu nije cilj samo uništavanje cijelih društava, kao na Bliskom istoku, u Bosni, kao što je slučaj s Rohinjama i td., dakle nije cilj samo eliminirati Drugoga, kao pripadnika druge religije, već je pravi, „uzvišeni“ cilj eliminirati ga tako da se njegova religija – sa svim obiljem najosjetljivijih posebnosti – predstavi kao nešto što je, navodno, dostojno najvećeg mogućeg poniženja i obesmišljavanja, a na drugoj strani – da se vlastita religija predstavi u navodnoj uzvišenosti, u superiornosti koja, kao takva, ne smije trpjeti „drugost“. U religijskom nasilju nije glavni cilj fizička likvidacija Drugoga već je glavni cilj likvidacija njegove vjere kao najuzvišenijeg sadržaja individuuma i njegove zajednice, likvidacija Ideje, likvidacija Boga. Uništenje pojedinca u njegovom „fizičkom entitetu“ zapravo je samo popratna pojava glavne težnje za uništenjem njegove religije koja uvijek implicira i kolektiv.

Naš svijet je uveliko zakoračio u tu fazu, a to je zaista stravična činjenica i najzlokobniji nagovještaj budućnosti.

Ta vrsta nasilja počiva na jednome naročitom paradoksu. Naime, religijski zločinac (koji je u vlastitim očima i u očima svije zajednice superheroj) vrši najveće moguće nasilje i nad „vlastitim Bogom“, nad vlastitom religijom. On zločinom demonstrira totalnu sumanutost svoju i svoje grupe koja ga podržava, demonstrira totalno bezumlje i svetogrđe najvišega reda jer nema Boga, apsolutno, koji može oprostiti uništavanje drugih života u Njegovo ime, uz najteža poniženja. Takav čin naprosto je uvijek nespojiv s Pojmom, Bićem Boga kao takvoga. Posebno je zastrašujuće što akter svojom akcijom uzurpira pravo „vlastitoga“ Boga da presuđuje o bilo čijoj vjeri.

Vjernik u ma kojoj vjeri – naročito u času kada je u bogomolji i u molitvi općenito – nalazi se u najuzvišenijem stanju duhovnosti. To je stanje najuzvišenijeg mira, kontemplacije, pozitivne emocije, posvećenosti univerzalnoj duhovnoj vrijednosti. To njegovo stanje naprosto je neizrecivo. Ubiti takvoga čovjeka u takvome stanju uzvišene izmirenosti sa sobom i sa Svijetom predstavlja nešto što nije moguće imenovati ni kao zločin jer je  njegov čin izraz potpunog pomraćenja uma i totale etičke nakaznosti. Pokušajte zamisliti, onda, u kakvom stanju je i šta poručuje monstrum (neka riječ se mora upotrijebiti za njega iako nijedna nije sasvim adekvatna) koji upada u bilo čiju bogomolju i redom ubija ljude dok se mole Bogu. To je protiv svakog razuma, protiv Boga… A šta tek reći o političarima koji podstiču na to, a koje smo mi izabrali i ne osporavamo ih?!

No, dok sam ovih dana gledao link koji kruži internetom a prikazuje više hiljada Novozelanđana od kojih, čini se, većina nisu muslimani, kako skrušeno, u bolu, slušaju učenje ezana, pomislio sam: Dok još ima ovakvih izraza empatije, ima i nade za ovaj svijet u tragičkom posrtanju.