KOMENTAR Zabranite ulazak u svoje zemlje svima koji veličaju zločince

Piše Armin Aljović

Bivši njemački diplomata i Visoki predstavnik u Bosni i Hercegovini Christian Schwarz-Schilling u autorskom tekstu za Deutsche Welle piše da su ovog marta “nas, Evropljane, dva događaja prizvala na sjećanje nepočinstva iz prošlog vijeka: presuda protiv Radovana Karadžića i nastup četnika u Višegradu.“  

Presuda Haškog tribunala za Jugoslaviju, podsjeća Schwarz-Schilling, proglasila je bivšeg lidera bosanskih Srba Radovana Karadžića konačno krivim za zločine protiv čovječnosti u Bosni i Hercegovini i posebno za genocid u Srebrenici, dok je njegova prvotna kazna, podvlači ovaj njemački diplomata austrijskog porijekla, preinačena u doživotnu kaznu. 

„Teško se može i zamisliti drugačija kazna za ovu težinu zločina, planirano ubijanje hiljada nedužnih ljudi“, poentira Schwarz-Schilling. 

No Schillinga, kako smo vidjeli, ne iznenađuje visina kazne Karadžiću, ali ga svakako frustrita, pokazat će to u nastavku svog teksta, to što neki političari u Bosni i Hercegovini kritikuju presude visokog suda u Hagu i bagatelišu ili čak sasvim negiraju ratne zločine i povrede ljudskih prava koje spadaju u najgore zločine u Evropi nakon Drugog svjetskog rata. Dakako, iskusni Schilling to pokušava razumjeti podsjećajući da je i u Njemačkoj poslije Drugog svjetskog rata postojala slična situacija da su neki negirali zločine Holokausta iako su oni utvrđeni pred sudom za ratne zločine u Nirnbergu, nakon čega je njemački Bundestag, najviši parlament Savezne Republike Njemačke donio zakon koji negiranje Holokausta čini kažnjivim i tako stavio tačku na I. Kako u Bosni i Hercegovini nije moguće donijeti takav zakon zbog političara koji ga svojim glasovima u parlamentu sprječavaju, Schilling predlaže da Visoki predstavnik u BiH Valentin Inzko, koji motri nad Mirovnim procesom, sam donese zakon o zabrani negiranja zločina i zaštiti pravnu državu.

Može li OHR nametnuti zakon koji bi koliko-toliko zaštitio žrtve? Visoki predstavnik, kojem njegov bivši kolega predlaže odlučniju politiku u sankcionisanju negatora genocida, objasnit će kako trenutno nema saglasnost svih zemalja članica Vijeća za implementaciju mira u BiH da nametne jednog takvo rješenje, pa bi bilo najbolje da domaće vlasti pokažu ljudskost i civilizacijski puls i stvore pravne pretpostavke koje bi kažnjavale revitalizaciju ratnih zločinaca, kako je to uradila, recimo, Inzkova Austrija.

No kako stvari sada stoje, takav zakon nije moguće donijeti u BiH niti sa postojećom garniturom političara u zemlji niti sa trenutnim raspoloženjem u Vijeću za implementaciju mira. 

Predstavnik bosanskih Srba Milorad Dodik ne želi bilo kakav zakon koji bi zabranio negiranje zločina. On je na nedavno novinarsko pitanje da li bi podržao takav zakon ponosno najavio da će biti odbijena svaka incijativa za usvajanje zakona na nivou Bosne i Hercegovine kojim bi se kažnjavali oni koji negiraju zločine i sudske presude. „Ne bi bilo prvi put da mi takvo nešto odbijemo“, rekao je Dodik novinarima u Banjoj Luci.

Obzirom da katarze bh. društva, kako vidimo, nema ni izbliza, šta je onda rješenje za bosanskohercegovačke političare koji ne samo da negiraju ratne zločine, nego i veličaju kreatore tog zločina, poput Milorada Dodika koji kaže da su Radovan Karadžić i Ratko Mladić za njega heroji? Ili, šta je rješenje za najboljeg studenta Filozofskog fakulteta Univerziteta u Istočnom Sarajevu na Katedri za Politikologiju Filipa Matića, koji kaže „uvijek ćemo biti ponosni da boravimo u Domu nazvanom po Radovanu Karadžiću.“ Zemlje članice Evropske unije, ali i šire, mogu jednostavno zabraniti ulazak fašista na teritoriju njihovih država kako ne bi kontaminirali i njihovo društvo. Jer, vidjeli smo, jel tako, da je napadač na dvije džamije u Novom Zelandu, terorist Brenton Tarrant, prije krvoprolića u Christchurchu bio u Bosni i Hercegovini gdje je inspirisan balkanskim krvnikom Radovanom Kradžićem. Jedna takva odluka zapadnih zemalja bila bi sasvim pristojan udara na bosanskohercegovačke fanove zločinaca. Za početak, kao osnova za takve postupke može poslužiti amandman slovenskog europarlamentarca Igora Šoltesa uvršten u Rezoluciju Evropskog parlamenta 29. novembra 2018. godine, kojim se Srbiji kao uslov za ulazak u Evropsku uniju prethodno traži priznavanje genocida u Srebrenici. Jer, ako Srbija ne može u EU dok ne prizna srebrenički genocid, zbog čega bi, primjerice, Dodik ili Vučić kao kliconiše te ideologije mogli šetati tlom Evropske unije?