Edin Urjan Kukavica WTF!

Piše: Edin Urjan Kukavica

Privatno, često govorimo tek da bi nešto rekli, nešto rjeđe da bismo nešto saopćili, još rjeđe da bi nas neko razumio, a najčešće ustvari, samo da bismo ispričali šta imamo ispričati slušao nas neko ili ne slušao. Koristimo riječi kojima znamo i ne znamo značenja, koje imaju ili nemaju značenja ali su se nekako, uvukle u govor tako da usprkos tome što ništa ne znače svi ih razumiju. Evo, naprimjer, pojam „upražnjavati“, značenjski potpuno besmislen a sadržajno još besmisleniji (može se prazniti, isprazniti, pa i ispražnjavati ali je nemoguće bilo šata „u-pražnjavati“) ali svi znaju šta hoće reći kad to izgovore i ta riječ ima isto značenje i u ušima onih koji je čuju. Isto vrijedi i za pojam „neosporno“... nešto može biti sporno ili nesporno, osporivo ili neosporivo ali, „neosporno“ ne znači baš ništa, a opet svi znaju šta znači. Ali to je samo jedan dio priče...

Drugi dio odvija se na takozvanim društvenim mrežama koje su „korisne“ samo utoliko što ljudima omogućavaju da budu ono što drugi od njih očekuju... Ili, radije, da budu ono što misle da drugi od njih očekuju da jesu... Ili, najradije, da budu ono što bi željeli da drugi misle o njima. No, ova vrsta komunikacije omogućila je uvođenje fotografije kao novog komunikacijskog medija te tako i time korisnik društvene mreže ima priliku da – budući da slika govori više od hiljadu riječi – ispadne hiljadu puta gluplji nego što doista jeste. Da... tu je i općepopularni viber koji je s jedne strane pojednostavio (i pojeftinio) komunikaciju, a sa druge je nezamislivo zakomplicirao uvođenjem emotikona (smajlija?!) i skraćenica u pisanu privatnu i službenu komunikaciju. 

Što se pak, službene, zvanične, javne komunikacije tiče, u jezik kojim svi ovdje govorimo i koji svi razumijemo samo ga (svi) drukčije zovemo „uvuklo“ se mnoštvo pojmova iz engleskog jezika dijelom zbog toga što nemamo odgovarajuće riječi u našem jeziku pa mnogi zvaničnici od kojih se očekuje da budu najrječitiji baš u svome jeziku osim brojnih lokalizama i riječi koje ne priliče javnom govoru, često govore nekom mješavinom jezika. Da je neko naprimjer, zaspao prije desetak godina i probudio se jučer bio bi zbunjen nenabrojivim mnoštvom „oficijelnih“ zamjenica od „biheviorističkog“ „brendiranja“ preko „autsorsinga“ do „daunloudiranja“... Ako bi se snašli pa „get onlajn“ i sve to „odsurfali“ i „izguglali“ došli bi do „atačmenta“, „auta“, „botovanja“, „butovanja“ i obaveznog „lajkanja“... Naravno, tu su i obavezni akronimi za koje moja generacije uglavnom, nema pojma šta znače, a da se ne lažemo... i zvučimo smiješno kad ih koristimo.

Osim smiješno, ponekad u tom govoru i korištenju riječi ispadnemo glupi, a ponekad malo manje glupi, a najgluplji kad se naročito trudimo da ispadnemo pametni. Tada nam iz polumraka prigušenog poluintelekta ispadnu rečenice za koje kad bi nas neko pitao šta znače ne bismo bili baš u stanju jasnije od (iz)rečenoga dočarati puninu značenja čak i na potpuno razumljivom domaćem, maternjem ili očinskom jeziku. Naprimjer: „ja sam pravnik i poštujem pravo“ i „ne smatram da je onakva količina napada koja je prouzrokovana za vješanje određenih pojedinaca, kako je to krenulo u javnosti.“ Naime, „taj gospodin koji je učestvovao u, da tako kažem incidentu, nije učestvovao kao politički funkcioner...“ jer „ja ne dolazim iz politike, ali sam politički aktivista“ i kao takav „smatram da je SDA odgovorna za sve što je dobro u ovoj državi“ odnosno, „ono što je problem u BiH jeste poremećen sistem vrijednosti i nedostatak pravde. Mi moramo raditi da se što prije uvedu pravda i vladavina zakona jer to najviše tjera naše mlade ljude iz BiH.“ 

Sintaksičko-semantička analiza ova dva teksta, bila bi besmislenija i apsurdnija od samih tekstova, a analitičar gluplji od govornika. Gotovo poput MD kada je ustvrdio da „u Federaciji BiH postoji ilegalni plan za proizvodnju naoružanja, odnosno da su međunarodni predstavnici ranije namjerno ukinuli namjensku proizvodnju u RS-u, ali ne i u FBiH, gdje danas radi i postoji šest fabrika ove vrste.“ S tim je, ističe, upoznat i AV. Drugim riječima, „upravo u Mostaru su tokom posljednja tri mjeseca tri puta održani sastanci kojim su prisustvovali predsjednici mjesnih organizacija SDA, kao i članovi pomenute stranke iz južnog dijela BiH, zajedno sa predstavnicima obavještajne zajednice i bezbjedonosne komisije SDA“ a „Komisija je inicijator popisa vojno sposobnih Bošnjaka s ciljem da se napravi profilacija u smislu gdje su bili, šta su radili tokom rata, dok one koji nisu vojno obučeni namjeravaju pripremiti za kako oni kažu eventualnosti.“ No, dva slikovita primjera nisu jedini...

S jedne strane, možda mazohistički, volio bih kad bi znao da ovi ljudi ne misle ono što govore, kad bi se grubo ali iskreno šalili, ismijavali, posmjehivali... štagod... s nama. To bi mi na neki morbidan način ulilo nadu da su pametni jer su cinični i, još morbidnije od toga, da oni koji ih drže na krilu poput trbuhozboračke lutke i mrdaju njihovim usnama, u svome ludilu kojega nameću kao nacionalni interes ipak, vide neki sistem. Da nas podsjetim: to su oni koji nas ubjeđuju da su prirodni partneri oni koji su međusobno ratovali (jedni / mi da sačuvaju cijelu zemlju sa svim njenim stanovnicima, a oni protiv nas i protiv toga za što smo se mi borili). No, nažalost nije tako. Oni doista, nemaju pojma ni šta govore, ni šta rade, ni gdje su pošli, ni jesu li došli, ni „kuda uopće, gone“... sve je dobro samo dok su oni u vlasti i dok im niko ne dira njihove budžete.

S druge strane, volio bih da ne misle ono što govore. Onda bih znao da je riječ o inteligentnim ljudima, sa uvrnutim i zlobnim smislom za humor, ljudima kojima su grozno vrijeme, sulude historijske okolnosti i gori od njega pružili priliku da liječe svoje komplekse, da poprave traume iz djetinjstva, da se osvete svima i svakome za nesretnu mladost... Ali ne... Oni su opsjednuti sobom, a opsesija sobom vodi u neki ego trip (ovdje bi sad dobrodošao onaj emotikom koji namiguje). 

Ustvari, htio sam reći... jedini koji je ovdje ikada bio u pravu je uveliko potcijenjeni prvi filozof tranzicije, gospodin NG koji je prije nego što je sve ovo počelo, rekao: „Prvo lična higijena pa onda demokratija!“ Da mu sad neko postavi isto pitanje kao prije bezmalo, trideset godina vjerovatno bi rekao samo: WTF!