KOMENTAR Vašingtonsko-berlinski šah-mat Dodiku

Piše: Muharem Cero

Strategija izdašnog lobiranja i unutar-bosanskog navikavanja skoro da je privodila republičko-srpski projekat mirnoj luci uspješnog okončavanja. 

Prljavi tenderski novci a i oni budžetski su godinama putanjom evropskih centara, briselskih sivih eminencija i američkih lobističkih kuća imali jedan te isti cilj - osloboditi se "stranog" utjecaja provođenja mirovnog Dejtonskog sporazuma u Bosni i Hercegovini. Ciljane tačke su bile OHR i Ustavni Sud Bosne i Hercegovine. Učinci tog lobiranja trebali su biti i navikavanje protivnika samom projektu. Iako sporo, ti rezultati su rađali plodom. Tome je pogodovalo i fragmentirano političko biće bošnjačko-bosanske političke scene. Ono se kretalo pravcem ne suprotstavljenih vizija, nego vlastoljubljivog neprijateljstva. Sve je išlo na ruku destruktivnim nakanama ubijanja bosanskohercegovačke državnosti.

Prve reakcije na stavove Vijeća sigurnosti nakon Inckovog izvještaja su dale prepoznati zatečenost, zbunjenost i oholo razočarenje izvođača projekta. Dodik i njegovi falangisti su u cijeli projekat ukalkulirali reakcije tvorca Dejtona, SAD-a, ali su bili zatečeni reakcijom prije svega njemačkog ambasadora, uz podršku engleskog i poljskog predstavnika u Vijeću sigurnosti. Uvođenje u međunarodni prostor mogućnosti oživljavanja tzv. Bonskih ovlaštenja Visokog predstavnika, ma koliko bilo preventivnog karaktera, jeste isključiva reakcija moćnih na Dodikovo političko djelovanje u periodu između dva Inckova izvještaja.

Pravljenje paralele između njemačkog političkog djelovanja u Sjevernoj Makedoniji (sa uspješnim učinkom) i istovrsnog djelovanja u Bosni i Hercegovini s ciljem uspješnog okončavanja cjelokupnog procesa (a što nije postignuto) jeste upravo ono što nije bilo ukalkulisano u Bajin projekat. Izjava njemačkog ambasadora Kristofa Hojsena da bi ostanak međunarodne zajednice kroz instituciju OHR-a mogao trajati ako treba još i deset godina, oročeno uspješnim okončanjem, jeste ono što Dodika čini nespokojnim.

Oživljene Bonskih ovlasti Visokog predstavnika jesu bitne, ali mnogo bitnije jesu ovlasti OHR-a i Visokog predstavnika utvrđene Aneksom X Dejtonskog mirovnog sporazuma, koje mu daju pravo konačnog autoriteta u tumačenju samog sporazuma pa i Aneksa IV - Ustava Bosne i Hercegovine.
Upravo manipulacija tumačenjem sporazuma i Ustava Dodikovom optikom jeste to što je generiralo šizofreniju bosanske zbilje i proizvodilo odumiranje bilo kakve mogućnosti obnove društva i uspostave vladavine prava. U konačnici država je tiho odumirala a "poželjna" disolucija BiH postajala sve izvjesnija. Igrao je Dodik i njegovi mentori strpljivo ali uporno šahovsku igru vučenu rukama velemajstora Beogradskog i inog sufleraja. Ipak nije slutio da ima i kibicere (posmatrača) sa većim brojem partija istovrsnog tipa, te u samoopijanosti vlastitim uspjehom mu se dogodio Vašingtonsko-berlinski šah-mat. A Dodikova galama nakon svega – šah ko šah, ko gubi ima pravo da se ljuti!