'Što je njima bolje, narodu je sve gore'

Piše: Edin Urjan Kukavica

Uništavanje proizvodnih i građevinskih giganata (kojih je toliko da je doslovno nemoguće poimenice ih nabrojati), među kojima su mnogi koji su Jugoslaviju držali konkutrentnom na i tada zahtjevnim svjetskim tržištima odavno je uzelo maha u razmjerama koje nije moguće drugačije opisati nego kao masovnu, sistemsku i sistematsku pljačku imovine koja je jednom odlukom Vlade iz devedeset i neke prevedena iz društvene u državnu i tako (nam) prvi put oteta.
Nisam sasvim siguran da li za takav poduhvat treba biti iznimno sposoban ili potpuno nesposoban ali sam potpuno uvjeren da je upravo to ultimativni pokazatelj odnosa prema zemlji, državi i narodima Bosne i Hercegovine odnosno, jedan od osnovnih pokazatelja prirode politike koja je od zemlje sa nezamislivim potencijalima i izvjesnom mogućnošću da bude oaza u doslovnom i svim prenesenim značenjima napravila ogledni primjer kako ne treba.

Ako zauzmemo i neki izmišljeni pozitivistički stav, ako nije bilo spasa za jedan Energoinvest jer je bio prevelik i disperziran po cijeloj bivšoj domovini, zdravom umu ne može se objasniti zašto su na koljenjma, u stečaju i šaptom pala preduzeća koja proizvode sirovine kojih je doslovno nemoguće proizvesti onoliko koliko ih traži tržište (Aluminij), ona koja u ovom trenutku imaju unaprijed prodatu proizvodnju za narednih nekoliko godina (Granit) i ona koja imaju sigurne kupce i potrošače svojih proizvoda u zemlji makar jos nekoliko generacija (Fabrika duhana Sarajevo)... Jednako zdravorazumski neshvatljiva je i činjenica da recimo, fabrika lijekova jednostavno prestane proizvoditi najpouzdaniji blagi analgetik u zemlji u kojoj više od pola stanovništva svaki dan (za)boli glava ili pak, da se ugasi(?!) firma za proizvodnju protetičkih pomagala u zemlji koja je tek izišla iz rata. 

Ne razumijem se u ekonomiju, nisam završio ni jednodnevni kurs u recimo, Širokom brijegu, a sa parama se nikad nisam snalazio, ali ne treba biti ekonomski genije pa vidjeti da je bilo šta od rečenog neobjašnjivo ekonomskim pojmovnikom mlađim od kraja 19. stoljeća. Ako pak nemate udžbenik surovog kapitalizma s kraja pretprošlog stoljeća onda vam ne preostaje ništa drugo nego sve ove suludosti pokušati kontekstualizirati u jednako suludi plan „stvaranja“ nekolicine bogataša koji bi hipotetski, trebalo da nekad, jednom izvedu zemlju na „zelenu granu“, planom koji je pao u vodu onoga trenutka kad je kreator plana borcima zahvaljujući kojima je mogao i osmisliti plan lakonski saopćio da će okusiti pravde onoliko koliko je uspiju izboriti kad se prestane pucati. 
Doduše, taj plan nije prošao potpuno bez realizacije: na masovnim grobnicama i kosturima brojih "krivaja", "vranica", "hidrogradnji", "pretisa", "granita" i "aluminija" nikli su neki novi "euro... štabilo"... 

Možda treba imati samo za nijansu veću sposobnost nego za gorerečeni poduhvat pa decenijama kriti i maskirati da država služi samo kao žirant, a Federacija vraća kredite i plaća dugove tzv. manjeg bh-entiteta, da Federacija finansira „poslovno-zdravstvene“ avanture sinova visokih funkcionera RS... odnosno, da je podjela davno završena ali nas niko nije obavijestio. Drugim riječima, sasvim sam siguran da ukupna krivica nije, niti je ikada bila, ako je uopće do onih koji koriste nesposobnost bosnjačkih političara iz nekog razloga ubijeđenih da suvlasnici vlasti i da je oni dijele. Uopće nije bilo tako davno, ko god se malo potrudi mogao bi se sjetiti, kad su ga pitali zašto se HDZ-u prave toliki ustupci: pola, pa i više od pola ukupne vlasti u FBiH na što je on prezrivo odgovorio da HDZ nije dobio ništa što ga / ih ne sljeduje. Potom se, nešto kasnije, predomislio i reterirao i rekao da je bilo dosta da oni što nisu dobili  ništa - ipak imaju previše i predugo - i da je krajnje vrijeme da i mi / oni(?!) malo nešto dobiju... Pa je sve izgubio, a ono što je ostalo proglasio dobitkom ali to je sasvim druga tema.

Nisam sasvim siguran o kojoj i kakvoj pojavi se radi. Poneko to pripisuje ljudskoj prirodi; kaže da je ljudsko biće tako projektirano da uvijek ispituje granice dokle može ići ... Drugi opet tvrde da to nema veze sa prirodom nego da je riječ o najprostijem bezobrazluku, što im se više popušta oni traže sve više. Tako, kad bezobraznom djetetu daš prst ono će vrlo brzo tražiti cijelu ruku. Isto vrijedi i za žene, naime supruge. A "odnedavno" vidimo, i za recimo, muškarce. 
Bit će ipak, da nije riječ ni samo o ljudskoj prirodi ni samo o bezobrazluku... bit će da je do vremena i do prsta. Naime, ako beozbrazluku na vrijeme pokažete pravi prst nikada mu neće naumpasti da traži cijelu ruku. A ne treba isključiti ni mogućnost da je riječ o emocionalnom poremećaju o kojemu bi imali šta reći i psiholozi; nije isključeno da takvo ponašanje uzrokuje prijevremeni prekid dojenja, odnosno prerano odbijanje od sise; dakle, problem je u majci. Ali taj se problem rješava jednako jednostavno kao i onaj sa prstom, možda i jednostavnije, pjesmom; starom, nostalgičnom, emotivnom, ljubavnom pjesmom o psu i majci.
Kad već spomenusmo pse... kažu da svi psi imaju tendenciju da glume da su alfa sve dok se ne pojavi vuk... onda se pokaže da su sve to najobičnije džukele... Ali, nema(mo) vuka. Doduše , bio je jedan što je u dva navrata vikao: Ja sam vuk, ja sam vuk! pa je temeljem toga dobio i treću priliku... Ali, da ne lajem...

Stanje bosanskohercegovačkih naroda obrnuto je proporcionalno stanju njihovih autohtonih predstavnika... Ili, jasnije, što je njima (predstavnicima) bolje nama (narodu) je sve gore. I nikome to izgleda ne smeta... Znam, juli je, godišnji su odmori, valja se odmoriti da bi se osmislilo kako vratiti kredite jedva podignute da bi se vidjelo more... ko će se još baviti kreditima koje bespoštedno podižu MD i ŽC i sokolovima od aluminija... Jedva da imamo vremena baviti se i deforestacijom kišnih šuma u Amazonu...