'Slika nije tačna, ali je istinita'

Piše: Armin Aljović

Sestra Ljubica iz zajednice Školskih sestara franjevki koju sam zamolio da mi pomogne razumjeti fotografiju koja je u petak u trans bacila društvene mreže u BiH i regionu odmah je prepoznala vragolije: „Mislim da ovo nije niko od sestara. Poznajem svako lice, svaku sestru u Sarajevu, i skoro svaku sestru u BiH, ali ne i ovu. Konačno, odora koju nosi djevojka na fotografiji nema veze sa odorom koju nose sestre u Sarajevu ni bilo gdje u Bosni i Hercegovini.“

Fotografija dvije mlade žene - jedna časna sestra druga muslimanka pod hidžabom dok se voze zajedno na motoru glavnom sarajevskom ulicom, snimljena za potrebe novog filma 'Pozdrav iz Sarajeva', premda se za to nije znalo u trenutku objavljivanja fotografije – za čas je preplavila društvene mreže i medije u Bosni i Hercegovini i na plastičnom primjeru ogolila mentalno i duhovno stanje bosanskohercegovačke, primarno sarajevske javnosti: za jedne je ta scena primjer da multikulturalni duh u Sarajevu još uvijek živi, dok je za druge glorificiranje te fotografije pristajanje na tezu etnonacionalnih politika da je sarajevski kozmopolitizam ipak umro i da se mrtav trzne tek s vremena na vrijeme.

Sarajevo jeste oduvijek bilo otvoreno za sve. I ne samo to, različitost se na tom mjestu nije samo uvažavala već se uzajamno i podupirala - do danas stupce svjetskih medija puni fotografija muslimanke Zejneb kako nasred sarajevske ulice 1941. godine svojom odjećom skriva Davidovu zvijezdu na ruci njene komšinice Jevrejke, štiteći je tako da ne završi u nekom od ustaških logora. Tokom rata u Bosni i Hercegovini devedesetih Sarajevo su zajedno branili Bošnjaci, Srbi, Hrvati, Bosanci i Hercegovci, Jugoslaveni, Romi i oni koji su bili sve to skupa. Bosanski franjevci do danas su nesavladiv bedem u odbrani višenacionalne Bosne.

Cilj rata protiv Bosne i Hercegovine devedesetih godina bio je uništiti to tkivo Bosne i Hercegovine i stoljećima multietničku zemlju podijeliti na tri etno-nacionalne jedinice, svaka od njih rezervisana isključivo za pripadnike jedne etničke skupine. Ljudi su tokom četverogodišnjih strahota ubijani, zatvarani u logore, prisilno preseljavani u druge dijelove zemlje samo zbog vlastitog imena i vjerskog uvjerenja, premda to u Bosni  i Hercegovini nikada i nije isticano u prvi plan.
Takve fašisitičke nakane provedene su dobrim dijelom najsvirepijim nasilnim metodama, dok je politika podjele građana u BiH na čiste etničke grupe, ovog puta drugim sredstvima, uglavnom političkim pritiscima i ucjenama, nastavljena i nakon potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma koji je 1995. godine zaustavio rat u BiH. Koncept etnizacije i konfederacije Bosne i Hercegovine možda je i najsnažniji od rata do danas.

Politika trenutnog lidera Hrvata u BiH i lidera bosanskih Srba Dragana Čovića i Milorada Dodika sastoji se, između ostalog, upravo u pokušajima da glavni grad Bosne i Hercegovine ugrunte isključivo kao vlasništvo Bošnjaka, nakon čega bi imali alibi da Banja Luka treba biti ekskluzivna prijestolnica bosanskih Srba, a Mostar stolni grad Hrvata na koji drugi nemaju pravo. Bošnjačka politika predvođena Bakirom Izetbegovićem do sada nije imala adekvatan odgovor na takvo stanje, često pokazujući znake i vlastite radikalizacije – što i jeste cilj druga dva nacionalizma u BiH - dok kvalitetan odgovor još uvijek nemaju ni građanske politike u zemlji, podijeljene i opterećene međustranačkim sukobima.

Kako god, fotografija časne sestre i muslimanke na motoru ispala je kao lakmus papir – pokazala je da u Sarajevu postoje oni koji nisu nikada ni pristali na drugi grad osim onog u kojem se časna sestra i žena pod hidžabom voze na skuteru zajedno, i oni koji su se predali i vjeruju da je takvo Sarajevo izgubljeno, ali je njihovu čežnju za multietničkim gradom sasvim neplanirano ogolila i tresnula na društvene mreže tek obična scena iz filma, čak i prije nego je film i snimljen.

Da se za naslov teksta poslužim tezom Progresivnog Džematlije: 'Slika nije tačna, ali je istinita'.