Muharem Cero: I Kecmanović u strategiji sastavljene države

Piše: Muharem Cero

Znakovito, ali ne i slučajno odgovor Milorada Dodika na propast avgustovskog sporazuma trojice lidera se kontekstuira tek po okončanju najavljenog kongresa SDA 14. septembra.

Očekujući i priželjkujući reizbor Bakira Izetbegović na čelo stranke, Milorad Dodik - a i partneru mu Čović - ne slučajno se već sada pozicioniraju za nastavak provođenja davno projektovanih političkih ciljeva – konfederacija Bosne i Hercegovine po modelu Wance-Owenovog plana  (BiH podijeljena na tri etničke republike).

Dolaskom Milorada Dodika za prvog čovjeka nacionalne politike u Bosni i Hercegovini krenula je i medijska eksploatacija iskrivljenog dejtonskog falsifikata 'sastavljene države.' Cijeli projekat konfederalizacije Bosne i Hercegovine je, sasvim izvjesno, iz velikosrpske beogradske političke kuhinje. Nenad Kecmanović svakako, već duže, pripada toj istoj kuhinji, reklo bi se još od pozicije reformskog političkog projekta u postupku disolucije SFRJ.

'Sastavljena država' na kojoj tako zdušno politički jaše Dodik - zanemarujući pravu ustavnu definiciju da Bosna i Hercegovina nije sastavljana već 'se sastoji' od dva entiteta - podrazumijeva zanemarivanje državnog kontinuiteta Bosne i Hercegovine, i vješto uvodi novi ustavni koncept Bosne i  Hercegovine kao državne zajednice, što ona to po svom ustavnom uređenju nije. Izvedenica 'državna zajednica' poodavno se primila kroz termin 'zajedničke institucije BiH'. Troma i nezainteresirana politička javnost u BiH tek rijetko i nemušto je reagirala na ovu ustavnu diverziju, pa je ona kao takva, iskrivljena, i ostala u javnom diskursu. A, kako su takve sondaže dale i prve učinke, tako su se i strukture koje provede projekt konfederalizacije Bosne i Hercegovine dodatno ohrabrile.

Cijeli projekt, dakako, lukavo nudi ostvarivanje političkih ciljeva i Čovićevom HDZ-u kao i njegovim zagrebačkim mentorima. Jer, u konačnici, cijela stvar oko podjele Bosne i Hercegovine na tri etnički čiste jedinice zadovoljava i velikosrpske i velikohrvatske političke apetite. Eto, baš na toj matrici je nastalo političko savezništvo Dodik – Čović. Dakle, cijeli projekat podrazumijeva tri etničke teritorije u BiH kao nesporne feude „konstitutivne većine“.

Gdje su se, u postratnoj Bosni i Hercegovini, u praktičnom smislu mogli nazrijeti prvi obrisi takve politike? Unatoč ustavnoj i zakonskoj zabrani entitizaciji teritorije Bosne i Hercegovine, Milorad Dodik je jednostrano, unilateralno - i bez posljedica – proglasio Zakon o šumama RS, a istim zakonom šumsko zemljište Bosne i Hercegovine prisvojio kao vlasništvo Republike Srpske. Teritoriji Bosne i Hercegovine nakon toga prestaje biti integralan, jedinstven, postaje entitetsko-etnički i uspostavlja zemljišno-knjižnu granicu kao novu liniju odnosa između dva entiteta unutar BiH. Nije li to ostvarivanje ratnih ciljeva, presuđenih pred Međunarodnim sudom u Hagu?

Neobjašnjivo, ali nikada nije uslijedila ustavna provjera ovog Dodikovog poteza, premda je Dodik  time zanemario i 'Zakon o zabrani raspolaganja državne imovine' usvojen i u državnom i u dva entitetska parlamenta. Na ovaj Dodikov čin nisu reagirali ni navodni politički zaštitnici bh. državnosti, a ni OHR - kao izvorni donosioc tog zakona o zabrani raspolaganja državnom imovinom, a što je do sada najveća nepoznanica analitičkog iščitavanja u BiH.

Kecmanovićev intervju Glasu Srpske 'Bošnjaci prizivaju intervenciju stranaca' potvrdio je da Milorad Dodik ima najveću korist od neuspostavljanja parlamentarnih i izvršnih institucija u BiH, te da mu je cilj cijelu priču prenijeti sa državnog nivoa na politički dijalog između dva entiteta, po modelu bilateralnog dogovaranja?!

Da se ponovo vratimo na Dragana Čovića. Istovremeno sa srpsko-bošnjačkim političkim klinčem, oživljava se politička reminiscencija presuđene Herceg-Bosne, a što daje za pravo prethodnim tezama. Ukoliko Dodik uspije u nakani entitetske bilaterale, svakako računa na Čovićev suport i oživljeni herceg-bosanski resentiment, a zauzvrat ovaj računa na punu Dodikovu podršku trećoj konfederalnoj jedinici, ma kako se ona zvala - moguće i mega kanton.

Kažu da je teže dozvati onoga ko neće da čuje nego dozvati gluhog. Ne čuju li navodni borci za Bosnu, može im se dogoditi da zanoće u dejtonskom a osvanu u konfederalnom uređenje zemlje (konfederalni model u slučaju BiH znači bošnjačko-građanski geto).