Dragan, Mile, Bakir i Dino na terenu - baraž i sadaka

Piše: Rasim Belko

Kantoni, entiteti, država. Savez, mafija, politika. Bezvlašće, ideologija, prevara. Lova.

Sve nabrojano stalo je u jednu tekmu. Stari ‘neprijatelj’, još stariji problemi. Sistema nema, pa nema ni igre. Grci k’o Turci, navalili k’o nikad. Bosna i Hercegovina opet je izgubila bitku.

Zovemo se Zmajevi, a funkcionišemo kao pilići. Malo nas preplaše, pucamo po šavovima. Društvo, država, repka. Sve po istoj matrici. I opet smo daleko od velike scene. Mnogo manji će izaći na tu scenu. Manji po teritoriji, jači mentalitetom. Ali, šta je u BiH mentalitet - to ti je ono čega nam fali više od pameti. Znamo mi, ali mentalitet nam je da letimo kao Zmajevi, a završimo na pladnju lošoj Grčkoj, koja samo protiv nas djeluje kao sila.

Usporedimo li društvo i državu s tom repkom, moglo bi se reći da nam je u odbrani Dragan Čović, u veznom redu Milorad Dodik, a u napadu nesretni Bakir Izetbegović. Odbrana propusna, vezni red pogubljen, a jadni napadač indisponiran. Dodaju mu lopte samo kad je kod aut linije.

Poraz je neminovan. U fudbalu i politici. Tekmu gledaju u Bihaću, Tuzli, Sarajevu i Zenici. Doduše, i u istočnom dijelu Mostara. Nerviraju se, pate i piju. U neko doba počinju da gledaju Dance, Nijemce, Švede, Austrijance. Ostali, povremeno uprate rezultat i licemjerno likuju.

Selekciju u kojoj su Čović, Dodik, Izetbegović, odbjegli su davno zamijenili selekcijama Švedske, Njemačke, Danske…pa sada njih gledaju kao svoju selekciju. A Bosnu i Hercegovinu, e nje se sjete za kafanskim stolom. Kad ih nostalgija ponese. A onda, kada se vrate u realnost, sve im bude lakše. Od reprezentativno-legitimnih linija pobjegli su na vrijeme.

Ovi što su ostali čekaju baraž. Baraž za EURO i Europu. Baraž za ANP, vlast, plate i penzije. Baraž za zdravstvo, efikasnu javnu upravu. Baraž protiv uništavanja onog što je Bosni i Hercegovini Bog dao, a trojka iz legitimnih linija oduzela. Bosna i Hercegovina svaki dan igra neki baraž. Sve sabrano u baraž za život.

U Bosni i Hercegovini sve je sport. Najteži preživljavanje, najdraži bubamara. Klupska bubamara nije odmakla od penzionera na obroncima kontejnera. U Evropi naše klubove poznaju iz vakta Osima, Sušića, Baždarevića ili malo novijeg primjera Edina Džeke... 

Klupsko takmičenje u našoj zemlji potpuno je isto izborima. Pobjeđuješ ako varaš. Kupiš ljude u Savezu, oni ti pošalju sudije, njima nešto za kafe i eto te na tronu. Plasirao si se za Ligu prvaka. Malo morgen. Plasirao si se za pristupne pregovore za Ligi prvaka. Tu ćeš i stati. Kako si se plasirao, tako ćeš i pasti. A Savez poput CIK-a. Za one koji ne znaju, Centralna izborna komisija iliti biro za manipulacijama izborima. Savez štima ligu, CIK legitimitet. Država raštimana, kao i izabranici Roberta Prosinečkog.

Fudbalski/Nogometni savez nikada se od osnivanja nije bavio nečim što se zove Premijer liga. Pravili su formate, uzimali premije i plate, putuju po svijetu i baš im je dobro. Njima je i baraž dobar. Posjetit će neku novu/staru destinaciju. Prije ćeš vidjeti Ronalda u dresu tuzlanske Slobode, nego Elvedina Dinu Begića na tribinama Tušnja, Grbavice, Gradskog stadiona u Banja Luci ili u Mostaru.
Na Koševu ga još teže možeš vidjeti. Istini za volju, to više i nije stadion, nego arhivski primjer iz 80-ih godina prošlog stoljeća. Taj Begić je među najvećim krivcima. Pare koje mu je UEFA davala za modernizaciju stadiona, on je u talu sa sumnjivim odbornicima u Savezu, ulagao u Orašje, Čitluk… U tim mjestima fudbal je iščezao malo prije ljudi.

A u glavnom gradu stadiona na evropskom nivou nema. Iskreno rečeno, ni oni koji ispunjavaju evropske kategorije nisu neki hramovi fudbala. U Zenici je Savez uljepšao Bilino Polje, u Sarajevu Željo svoju Grbavicu. Ali, kada bi Čelik ili Željo, nekim ludilom došli u Ligu prvaka, u Zagrebu ili Beogradu bili bi domaćini. To je produkt Saveza napravljenog silom. Nakon rušenja onog prethodnog, čiji su se članovi vukli po sudovima, došao je ovaj. Opasniji i uvezaniji. Savez koji živi na pokojoj tekmi reprezentacije. Za ostalo, koga briga.
I ne, nisu samo stanje u društvu i Savezu krivi za reprezentaciju koja igra antifudbal. 

Krivi su i novinari. Sportsko novinarstvo godinama je išlo silaznom putanjom i došlo na najniži nivo u historiji tog faha u našoj državi. Danas se novinari trude objaviti koja je starleta s kojim fudbalerom. To im donosi klikove. Oni malo sposobniji traže načine kako biti bliski sa savezima, a Nogometni savez BiH im je jedan od primarnijih ciljeva. Takvi sportski novinari kritikuju samo kada nam se desi Atina. Ostatak vremena objavljuju starlete i ispijaju kafice s Begićima i njemu sličnim. Zato nam sve ostaje ispod tepiha.

Da se ne lažemo. U skorije vrijeme bolje nam biti neće. Dok nam onaj legitimni iz zadnje linije drži tužilaštva i sudove, lopovluk i kriminal neće stati. Kako se boljem nadati kada Milorad Dodik dijeli pasove, i pjeva nisam ja Srbin iz Bosne, nego samo Srbin. Uz pjesmu pokušava u polušpic proturiti neku svoju 10-ku da nam vodi državnu vladu.

A napadač. On je odavno u offsideu, iza neprijateljskih linija, izgubljen između žene i stranačkih neposlušnika. Između turskih i evropskih tutora. Tačno mu je najbolje da u offsideu i ostane.

Mi, što k’o Tale osijedimo zbog tekme, mi ćemo i dalje pjevati onu “k'o ne skače, mrzi Bosnu”, a biti prikovani za dno. U vilajetu mraka, baraž nam dođe kao sadaka. A od sadake se ne živi život dostojan čovjeka.