Život i san nakon smrti: Sjećanje na velikog čovjeka i sportistu Suada Ćupinu

Piše: S.Omeragić

Suad Ćupina, jedan od najvećih bh. sportista, višegodišnji funkcioner Univerzitetskog karate kluba Bosna i selektor reprezentacije BiH, preminuo je 18. oktobra 2018. godine u Sarajevu, u 67. godini. 

Rođen je 11. novembra 1951. godine u Mostaru. Kao takmičar osvojio je brojne svjetske i evropske medalje, a njegova vrhunska sportska karijera je nastavljena na trenerskom polju, stvaranjem velikog broja uspješnih bh. karatista. U sportu je postigao gotovo sve što se može postići - od zvanja karate majstora osmi dan, do osvajanja medalja kao takmičar i kao trener, ali i velikog broja naučnih zvanja u oblasti sporta. 

Suad Ćupina je odbranio doktorat iz oblasti sporta u septembru 2010. godine. Kad je počela agresija na BiH uključio se odbranu domovine. Ratne 1993. godine dobio je Zlatni ljiljan za učešće u odbrani Republike Bosne i Hercegovine. Radio je kao trener u Karate klubu Bosna iz Sarajeva, a u periodu od 1986. do 1992. godine obavljao je funkciju trenera kadetske, juniorske i ženske selekcije u borbama.

Suad Ćupina selektor je bh. karatista od 1993. godine, a najveći uspjeh s ekipom ostvario je 2006. godine u Tokiju, kada su ekipno osvojili svjetsko srebro.
Pod njegovim vodstvom karate reprezentacija BiH osvojila je dvije bronzane medalje na Svjetskom prvenstvu u Beogradu. Na evropskim prvenstvima bh. tim je predvodio do tri srebra i pet bronzi. Bio je jedan od ključnih svjedoka Tribunala u Hagu u dokazivanju UZP-a od političkog i vojnog rukovodstva Hrvatske. 

U njegovoj knjizi „Izdaja i odbrana Hercegovine 1991. – 1995.“ Temeljito je opisao ratne godine u Hercegovini i posebno njegovom rodnom Mostaru. Posebno upečatljivi su njegovi dokumenti o naredbama za rušenje i rušiteljima svih mostarskih mostova na Neretvi, o čemu je detaljno svjedočio u Hagu. Proslavljeni bh. sportista i karate trener se 2017. razbolio od karcinoma. Pristupilo se jednom od najtežih operativnih zahvata. I na čuđenje i njegovih prijatelja, veliki borac se vratio u život.

Ali, već tada je znao da je Božijom voljom to bilo samo dodatno vrijeme. Ljekari su mu rekli da još ima tu godinu dana. Ali nikad nije duhovno klonuo.

Suprotno od toga nastavio je, živjeti normalno, raditi i boriti se za karate mladost u BiH. Do zadnjeg trenutka je radio, smiren, čvrst i hrabro čekao smrt. Smrt je prekinula njegov veliki san da sa reprezentacijom ode na Olimpijadu u Tokio i tamo doživi osvajanje medalje za Bosnu i Hercegovinu.