Predsjednički izbori u Hrvatskoj 2020: Hrvatska na svojevrsnoj prekretnici?

LJUBLJANA, (Patria) - Međunarodni institut za bliskoistočne i balkanske studije (IFIMES) iz Ljubljane, Slovenija, redovito analizira događanja na Bliskom istoku i Balkanu. Međunarodni institut IFIMES povodom 2.kruga izbora za predsjednika Republike Hrvatske, koji će se održati 5. januara 2020.godine objavljuje analizu aktualnih predizbornih događanja. Iz opsežne analize „Predsjednički izbori u Hrvatskoj 2020: Hrvatska na svojevrsnoj prekretnici?“ izdvajamo najzanimljivije dijelove.
 
Drugi krug izbora za predsjednika Republike Hrvatske održat će se 5. januara 2020.godine. Republika Hrvatska ima oko 4,1 milijun stanovnika, birača sa pravom glasa je 3.854.747. Izvan Republike Hrvatske, odnosno u dijaspori i bez prebivališta u Hrvatskoj je 176.843 birača. 

U 2.krug izbora kao kandidati za predsjednika Republike Hrvatske plasirali su se: ● Zoran Milanović 29,55%  (Socijaldemokratska partija Hrvatske – SDP) ● Kolinda Grabar Kitarović 26,65% (Hrvatska demokratska zajednica - HDZ).

Hrvatska se nalazi u dubokoj društvenoj krizi. Državu karakterizira visok stupanj organiziranog kriminala i korupcije te slabo funkcioniranje pravosudnog sustava i jako obavještajno podzemlje te snažan utjecaj Rimokatoličke crkve (RKC). Prvi predsjednik Republike Hrvatske bio je Franjo Tuđman (1991-1999), čije su (ne)sporne zasluge na stvaranju samostalne hrvatske države Međutim, to je samo djelomično točno, jer su sve države na prostoru bivše SFRJ nastale prvenstveno zbog povoljnog međunarodnog konteksta, koji je posljedica pada Berlinskog zida, raspada Sovjetskog saveza te volje u međunarodnoj zajednici, prije svega, velesila da priznaju novonastale države. Dakle, iako su države u regiji formalno održale referendume o nezavisnosti one su nastale prvenstveno kao posljedica volje međunarodnog faktora. Činjenica je, da na svijetu postoji približno 900 naroda, ali ne i toliko država. Njegovom vladanju pripisuju se mnogobrojni nedostaci posebice autokratsko vođenje države, čije se posljedice još uvijek osjećaju posebno u segmentu organiziranog kriminala, korupcije i sprovedene „tajkunizacije“ hrvatskog gospodarstva. 

Drugi predsjednik Republike Hrvatske Stjepan Mesić (2000-2010) naslijedio je teško breme Tuđmanove političke zaostavštine. Imao je viziju i uspio je napraviti značajne iskorake u afirmaciji Hrvatske u regiji i svijetu i potaknuti borbu protiv organiziranog kriminala i korupcije te obavještajnog podzemlja. Pri tome je uspio prekinuti izolaciju Hrvatske i vratiti je na put integracija u EU i NATO te afirmirati antifašizam kao jednu od temeljnih vrijednosti suvremene Hrvatske. Činjenica je, da nije u potpunosti uspio eliminirati posljedice Tuđmanove vladavine zbog prisutnosti značajnijeg broja nekadašnjih Tuđmanovih kadrova u hrvatskoj politici, vlasti i sigurnosno-obavještajnom sustavu, koji su vrlo često osobni ili stranački (HDZ) interes postavljali ispred državnog. U Hrvatskoj je još iz razdoblja osamostaljivanja neprekidno prisutna pojava „kriminalizacija politika i politizacija kriminala“.

Predsjednik Ivo Josipović (2010-2015) tijekom vođenja države pokušao je biti izvan stranački. Prema ocjenama analitičara nije pravio strateške greške, pripisuje mu se neodlučnost. I Josipoviću se kao i drugim hrvatskim dužnosnicima zamjera, da su nedovoljno iskoristili mogućnosti hrvatskog članstva u EU i NATO-u te zanemarili gospodarski oporavak države. Josipović je značajno doprinio regionalnoj stabilnosti i ugledu Hrvatske u svijetu.

Predsjednica Kolinda Grabar Kitarović (2015-2020) tijekom vođenja države nije odstupala od matrice HDZ-a. Iako se od nje puno više očekivalo u smislu da dolazi iz generacije mlađih hrvatskih političara često je djelovala vrlo rigidno, kao nijedan dosadašnji hrvatski predsjednik. Pokušavala se „dodvoravati“ svim segmentima hrvatskog društva i međunarodnim čimbenicima. Tako je pokušala biti „simpatična“ i fašistima i antifašistima. Jedino je uspjela Republiku Hrvatsku zajedno sa hrvatskim premijerom Andrejom Plenkovićem (HDZ) približiti Rusiji unatoč sankcijama EU i SAD. Grabar-Kitarović nije doprinijela regionalnoj stabilnosti i ugledu Hrvatske u svijetu. Hrvatska ima slabe političke odnose skoro sa svim svojim susjedima, posebice sa Bosnom i Hercegovinom, Srbijom ali i sa Slovenijom, sa kojom je zajedno članica EU i NATO-a. To će sasvim sigurno otežati odnosno problematizirati hrvatsko predsjedavanje EU u regiji.
 
Srbija i BiH kao nove dežurne prijetnje HDZ-u i Hrvatskoj

Politički prostor karakteriziraju dvije političke stranke, koje  predstavljaju krajnost hrvatskog političkog prostora. Jedna je Hrvatska demokratska zajednica (HDZ) premijera Andreja Plenkovića, koja svoju ideologiju kao nacionalni/istički pokret temelji na antikomunizmu i procesu osamostaljivanja te tzv. srpskoj opasnosti u Hrvatskoj. Komunizma više nema, proces osamostaljivanja je završen 1991.godine, a Srbi su desetkovani i predstavljaju faktor stabilnosti i test za hrvatsku demokraciju, jer su značajno doprinijeli procesu pridruživanja EU kao konstruktivni čimbenik. HDZ konstantno pokušava rezultate osamostaljivanja pripisati isključivo sebi, ignorirajući činjenicu, da je to posljedica, pored želje hrvatskog naroda za samostalnošću, prije svega, povijesnih međunarodnih okolnosti i povoljnog međunarodnog konteksta – pada Berlinskog zida i raspada SSSR-a. HDZ se nije uspjela dekriminalizirati i osloboditi idealiziranja Franje Tuđmana.

Iako je Hrvatska samostalna i nezavisna država, HDZ još uvijek „traži“ neprijatelje u Srbima, Srbiji, Bosni i Hercegovini, Jugoslavenima, migrantima/izbjeglicama, islamskoj prijetnji itd. Poznati hrvatski odvjetnik Anto Nobilo izjavio je: „da su napadi na Srbe u Hrvatskoj posljedica puzajuće fašizacije društva i logična posljedica koketiranja političara sa NDH i relativiziranja ustaških zločina“. Projiciranje navodnih prijetnji i opasnosti postao je način političkog preživljavanja. Pored toga HDZ i VMRO-DPMNE u Sjevernoj Makedoniji su jedine dvije stranke političke desnice u regiji, koje su sudski procesuirane i čiji se bivši predsjednici, koji su bili i premijeri, Ivo Sanader i Nikola Gruevski, pravomoćno osuđeni. 

Druga stranka hrvatske politične krajnosti je Socijaldemokratska partija Hrvatske (SDP) Davora Bernardića, koji su nasljednici nekadašnjeg Saveza komunista Hrvatske. Stranka izlazi iz krize i transformira se u modernu socijaldemokratsku stranku, koja je sve manje opterećena recidivima prošlosti. Hrvatska i države regije trebaju snažne socijaldemokratske stranke.

HDZ i SDP su dva primjera na hrvatskoj političkoj sceni, koji imaju najviše koristi od ideološkog konflikta, koji razara Hrvatsku i onemogućava da država profunkcionira u punom kapacitetu. HDZ često ne razumije antifašizam, jer da ga razumiju pokazali bi skrb nad očuvanjem antifašizma i antifašističke tradicije, i ne bi pravili ispade, koji se ponekad mogu ocijeniti kao neofašistički i antisemitski.

Analitičari smatraju, da će novi predsjednik/ca Republike Hrvatske morati značajniju pažnju u svom radu posvetiti reformi obavještajno-sigurnosnog sustava, koji sustavno djeluje na destabilizaciji Bosne i Hercegovine i rušenju Aleksandra Vučića (SNS) u Srbiji i povezan je sa dijelom oporbenih srbijanskih političkih stranaka uključenih u taj projekt.
 
Dobrosusjedski odnosi i suradnja ključ za budućnost i napredak Hrvatske

Kolinda Grabar Kitarović kao ministrica vanjskih poslova Hrvatske (2005-2008) imala je skromne rezultate i bila je bez prepoznatljivih diplomatskih inicijativa. Vanjsku politiku vodio je tadašnji premijer Ivo Sanader (HDZ), koji je osim dužnosti premijera, de facto obavljao i dužnost ministra vanjskih poslova. Grabar-Kitarović nije dala pečat hrvatskoj vanjskoj politici ni kao ministrica ni kao predsjednica države. 

Pomalo šizofrena politika koju vodi Grabar-Kitarović je, ipak, prema mišljenju analitičara neprevaziđena i u okvirima EU. Desničarskim krugovima unutar EU potpuno odgovara ovakva politika Republike Hrvatske (RH), koja graniči sa  Zapadnim Balkanom. U nekim zamišljenim desničarskim projekcijama upravo se Hrvatska vidi kao budući poligon odakle bi se sprovodile ne samo političke akcije. Upravo politika dobrosusjedskih odnosa je ključ budućnosti i napretka, jer objektivno Hrvatsku ne ugrožavaju ni Slovenija, ni Srbija, a pogotovo ne BiH i Crna Gora. Najveća opasnost za Hrvatsku je navedena šizofrena politika koju je kandidira kao poligon za izvođenje mogućih akcija, ali i u istoj ravni i unutarnja ekonomska i financijska situacija. Upravo je unutarnja hrvatska nestabilnost i financijska kriza najvažniji faktor pogrešne vanjske politike, koja se oslanja na ruski novac i utjecaj.

Oba kandidata su samo mogući nastavak jedne samoubilačke hrvatske politike i možda je Miroslav Škoro bio moguća spasonosna formula za hrvatsku budućnost, neopterećen „velikim politikama“ i koji nije bio uvučen u ranija neprijateljstva prema susjedima. Teško, da Hrvatska može promijeniti svoju vanjsku politiku, jer unutarnji nagomilani problemi se rješavaju produciranjem vanjskih kriza, a u toj šizofrenoj politici prvi su na udaru susjedi. Hrvatska svoje unutarnje probleme izvozi u susjedstvo. 

Zbog ovakve vanjske politike, posebno prema BiH i indolentnosti naspram ruskog uplitanja u regiju i u Hrvatsku, Hrvatska je došla u fokus američke politike, ali i NATO-a. SAD očekuju snažnu podršku Hrvatske na putu BiH prema NATO-u i EU i očigledno je, da će američki fokus možda biti jedini korektivni faktor do sada pogrešne hrvatske politike

Postoje dvije zajedničke individualne karakteristike predsjedničkih kandidata. I Kolinda Grabar-Kitarović i Zoran Milanović su tvrdokorni negatori nedavne hrvatske povijesti, koji negiraju zločine počinjene tijekom domovinskog rata od strane hrvatskih oružanih snaga i negatori agresivne politike Hrvatske i njihovog uzora Franje Tuđmana prema BiH i oboje su izvori regionalnih nestabilnosti.

Kandidati imaju apsolutno suglasje, da hrvatske snage u domovinskom ratu nisu počinile zločine, posebno u vojno-redarstvenoj akciji „Bljesak“ i „Oluja“. Potrebno je pogledati posljednje izvješće glavnog tužitelja IRMCT/ICTY Serge Brammertza upućeno Vijeću sigurnosti UN (VS UN) u kojem detektira Republiku Hrvatsku kao državu, koja opstruira procesuiranje raznih zločina i progon ratnih zločinaca u Hrvatskoj i regiji. Ne postoji nikakva razlika u postupanju i promišljanju oba predsjednička kandidata, jer je Milanović kao predsjednik hrvatske vlade 2015.godine donio odnosno izdejstvovao zaključak Vlade RH kojima se zaustavlja suradnja sa BiH kako bi zaštitio od krivičnog progona vojno-političkog rukovodstvo Hrvatske. Od ranije je poznata saborska odluka tzv. Zakon o ništetnosti kojima je obustavljena suradnja sa Srbijom u progonu ratnih zločinaca.

Također, državnička retorika prati oba kandidata, koji smatraju, da se u domovinskom ratu ne može počiniti zločin, a poznato je, da su oba kandidata javno iskazala svoje neslaganje sa presudom ICTY protiv Jadranka Prlića (HDZBiH) i drugih, kojom je utvrđena agresija Republike Hrvatske na Bosnu i Hercegovinu i Udruženi zločinački pothvat (UZP) na čelu kojeg su bili Franjo Tuđman, Gojko Šušak, i drugi i tako javno negirali presudu UN-vog suda za ratne zločine (ICTY), pa je povodom toga čak reagirala i EU. Prema ovim kandidatima Hrvatska je žrtva velikosrpske politike, domovinski rat je bio obrambeni i u njemu se nisu mogli počiniti zločini, Hrvatska je pomagala Hrvate u BiH i nije bila agresor, iako je ICTY u svojih pet presuda utvrdio da se radi o međunarodnom konfliktu i označio Hrvatsku kao agresora u Bosni i Hercegovini. Poznat je zvučni zapis sastanka Zorana Milanovića i ratnih veterana kada je Milanović rekao, da će u procesu pred ICTY Hrvatska biti oslobođena odgovornosti, ali da će optuženici biti presuđeni.

Zbog toga se Hrvatska u mnogim izvješćima pred UN i EU nerijetko definira kao država, koja koristeći odnosno zloupotrebljavajući punopravno članstvo u EU i NATO krši sve UN i EU konvencije, koje se odnose na primjenu i zaštitu međunarodnog humanitarnog prava, a u izvještajima IRMCT/ICTY se definira kao pandan Srbiji, koja je u međunarodnoj javnosti od ranije poznata zbog nepriznavanja genocida u Srebrenici i ne prihvaćanja presuda ICTY/IRMCT.

Na regionalnom planu također ne postoje bitne razlike između kandidata. Isti stavovi i dejstva prema Srbiji su karakteristika političkih angažmana kandidata. Srbija se smatra, još uvijek, potencijalnom opasnošću i uglavnom služi za unutar političke obračune u Hrvatskoj. Prema Republici Sloveniji je isti, čak i neprijateljski nastup kroz poznatu aferu kontaminacije međunarodnog arbitražnog procesa u vezi Arbitražnog sporazuma, kojim bi se između ostaloga, odredio izlazak Slovenije u međunarodne vode u Jadranskom moru/Piranski zaljev. Zoran Milanović je imao ključnu ulogu u tome, jer je javno priznao da je kao premijer tadašnjem ravnatelju Sigurnosno-obavještajne agencije (SOA) Draganu Lozančiću naručio da kontaminira proces arbitraže. Prilikom smjene Lozančića od strane HDZ-ove Vlade RH rekao je, da bi Lozančić trebao biti nagrađen zbog kontaminiranja arbitraže, a ne smijenjen. Stavovi Grabar-Kitarović su na istoj dispoziciji.
 
I prema Bosni i Hercegovini nema nikakve suštinske razlike, jer i Grabar-Kitarović i donekle Milanović uvjetno podržavaju formiranje trećeg (hrvatskog) entiteta i smatraju dio BiH svojim velikodržavnim plijenom/projektom. Dok u vezi BiH Grabar-Kitarović prati njezina stranka HDZ, potrebno je istaknuti da unutar SDP-a nema plebiscitarne podrške prema podjeli BiH i politici koju zagovara Milanović prema BiH.

Dok zajednički ističu opasnost od migranata/izbjeglica i islamizacije BiH, očigledno zajednički ne vide opasnost od „mekog“ ruskog utjecaja, ali i veoma „tvrdih“ milijardi eura koji se upumpavaju preko ruskih/hrvatskih banaka u Hrvatsku. Poznata je činjenica, da hrvatske sigurnosno-obavještajne agencije nisu dovoljno angažirane na praćenju ruskog utjecaja i tokova novca u Hrvatskoj, dok je tijekom afere u vezi sa ubacivanjem/vraćanjem migranata/izbjeglica iz Hrvatske u BiH, koja je bila otkrivena u BiH preko donedavnog ministra sigurnosti BiH Dragana Mektića (SDS), Hrvatska je uputila cirkularni dokument članicama NATO-a u kojem je najcrnjim scenarijem oblatila BiH i njezine sigurnosno-obavještajne agencije prikrivajući svoju ulogu u produciranju obavještajnih afera u BiH.

Oba kandidata svoju vanjsku politiku grade na opasnosti od tzv. islamskog terorizma koji po njima dolazi iz BiH i od navodne prijetnje, koja dolazi od Srbije i srbijanskog predsjednika Aleksandra Vučića. Druge prijetnje čak i prema izvještajima hrvatskih obavještajnih agencije i ne postoje.

Jedina nepoznanica  će  biti odnos Zorana Milanovića prema hrvatskoj politici u BiH koja se trenutno najsnažnije oslanja na Milorada Dodika (SNSD) odnosno da li bi Milanović podržao nastavak podjele BiH koju zdušno pokušavaju realizirati Dragan Čović (HDZBiH) i Milorad Dodik (SNSD) ili bi se vratio  izvornim postulatima hrvatskog SDP-a, koji nikada nije podržavao podjelu BiH.
 
Hrvatska na svojevrsnoj prekretnici?

Izborna kampanja protječe u znaku mnogobrojnih uvreda, dezinformacija i brojnih osobnih napada. Vrlo je malo jasno artikuliranih političkih sadržaja. Najgore od svega je, što se cijela kampanja uglavnom usredotočila na to tko je veći Hrvat i na dominaciju ideološkim temama, a ne programskim sučeljavanjima. Osim toga, kandidati uopće nisu u dovoljnoj mjeri pokrenuli pitanja vanjske politike i nacionalne sigurnosti, iako su vanjska politika i sigurnosno-obavještajni sektor važan dio predsjedničkih ovlasti. Predsjednički izbori se održavaju u vrijeme božićno-novogodišnjih blagdana što u osnovi više odgovara političkoj desnici i HDZ-u, jer je u tom periodu masovan dolazak hrvatske dijaspore u domovinu i time mogućnosti da sudjeluju na izborima. Relevantna istraživanja pokazuju, da je hrvatska dijaspora tradicionalno naklonjena HDZ-u kao i Hrvati iz Bosne i Hercegovine.

Najveća hipoteka Grabar-Kitarović je sudjelovanje u Sanaderovoj Vladi i propušteni mandat predsjednice Republike Hrvatske 2015-2020. Vlada premijera Ive Sanadera (HDZ), čija je ministrica vanjskih poslova bila Kolinda Grabar Kitarović vjerojatno predstavlja najkorumpiraniju Vladu u kojoj je čak sedam ministara uključujući premijera Sanadera optuženo za kaznena djela. To je velika hipoteka i breme za Grabar-Kitarović u njezinoj sadašnjoj izbornoj kampanji, jer je HDZ-u kao jedinoj političkoj stranci u Hrvatskoj pravomoćno presuđeno za korupciju, a Ivo Sanader je ovih dana nepravomoćno osuđen na još jednu kaznu zatvora od šest godina. Još uvijek se u toj stranci (ne)uspješno odvija proces dekriminalizacije te stranke. Istrage, koje se vode protiv HDZ Hrvatske morat će se proširiti na HDZBiH, jer su utemeljene sumnje da se radi o proračunskim pronevjerama milijuna hrvatskih kuna poreskih obveznika, koje su se odvijale preko HDZBiH i dijela njegovog čelništva. 

Zoranu Milanoviću se spočitava, da je slabo vodio Vladu Republike Hrvatske u razdoblju 2011-2016. Isto se spočitava i aktuelnom hrvatskom premijeru Andreju Plenkoviću te nespremnost Hrvatske za predsjedavanje Hrvatske EU u prvoj polovini 2020.godine te pogoršanje odnosa sa skoro svim susjednim državama. Za vrijeme premijerskog mandata Milanović je nekoliko puta pokazao svoju bahatost, kako kod kuće, tako i na međunarodnoj razini. I ništa blaža nije bila njegova retorika prema službenom Beogradu niti o događajima u BiH. Ali Milanović je sada i biološki i politički zreliji i ako pobijedi, morat će ispuniti barem neka svoja „tolerantna obećanja“ prema svim progresivnim čimbenicima u Hrvatskoj, regiji i Europi. Potrebno je zaustaviti proces masovnog iseljavanja iz Hrvatske, jer je val iseljavanja do sada „odnio“ više mladih života nego Drugi svjetski i Domovinski rat zajedno. To je nastavak drugog egzodusa koji HDZ čini. Prvi je učinjen prema Srba ratnim mjerama/djelovanjem, a drugi prema Hrvatima ekonomskim razlozima/uništenjem.

Analitičari smatraju, da je došlo vrijeme da Hrvatska okonča razdoblje nacionalnog romantizma. Hrvati imaju svoju nacionalnu državu, osigurati moraju njenu budućnost za generacije koje dolaze. Novoizabrani predsjednik morat će se suočiti sa brojnim problemima. Naglašavanje povijesnih podjela i tenzija među Hrvatima je vraćanje u prošlost. Hrvatskoj je potrebna izvjesnija budućnost. I drugi narodi imaju svoje povijesne podjele, ali rijetko tko naglašava i idealizira mračnu prošlost na račun svoje budućnosti kao što je to u slučaju Hrvata i Hrvatske. Takva politika vodi državu u stanje štetnih ideoloških podjela i povećanje tenzija čak i sukoba sa manjinskim etničkim zajednicama i susjedima. Zbog toga predsjednički izbori mogu predstavljati svojevrsnu prekretnicu za Republiku Hrvatsku.