MIGRANTSKE RUTE Plješevica groblje bez identiteta

Piše: Nela Karić

Javna tajna! Da li nešto što je tajno može biti javno i, obrnuto, može li ono što je javno biti tajnom? U BiH se javnom tajnom uglavnom naziva kriminal o kojem svi znaju manje-više sve, izuzev inih tužilaštava. Općinskih, kantonalnih, federalnih, republičkih i državnih. Tužiocima uvijek izmiču informacije koje zna svaka prodavačica u granapu, svaki taksista, svaki saobraćajni policajac. 

Tako je u Unsko-sanskom kantonu javna tajna da pripadnici Granične policije migrante koji polagano postaju dio domicilnog stanovništva, prilikom nailaženja u pograničnom pojasu, vraćaju u BiH. Istovremeno se migrantima iz Srbije dozvoljava relativno neometan prelazak granice kod Bijeljine i Zvornika, kao i onima koji dolaze iz Crne Gore, a ulaze oko Gacka i Trebinja.

Bosna i Hercegovina pokazala je svoju sadaku i humanost po pitanju migrantske krize. Bar njene zvanične institucije, Ministarstvo sigurnosti i Granična policija. Tako je BiH jedina zemlja koja je pokazala komšijsku spremnost da pomogne susjednim zemljama propuštajući migrante u BiH. Naš fašizam nastupa kad su nam tu „Na našem terenu“. 

Dotad pokazujemo svu osviještenost u dobrosusjedskim odnosima. „Neka ih kod nas, svakako ne znamo ni šta bi sa nama“ to bi otprilike mogla biti bosanska parola pristupu rješavanja problema tzv. migrantske krize.

Potom ljude za koje imamo običaj reći da borave ilegalno u našoj zemlji, upravo nedostatkom sistema, dočekujemo k'o ovih dana kineske turiste. 
Policajci tada glume ninja konduktere izbacujući ljude sa uredno plaćenim kartama iz vozova i autobusa. Logiku „skidanja migranata“ u mjestu Bosanska Otoka i mjestu Velečevo kod Ključa još niko nije objasnio. Iako će vam u privatnim razgovorima i sami policajci priznati kako se srame toga što im je naređeno da rade. Izuzev one nekolicine, što svoj posao „logorskih stražara“ rade s velikim užitkom, još ih se dobro sjećamo iz devedesetih.

Dolaskom migranata otkrili svoju životnu misiju čuvanja svete bosanske zemlje od poganih, jadnih i siromašnih Arapa. Oni bogati im, pak, nimalo ne smetaju. Logiku izbacivanja migranata na međuentitetskim razgraničenjima vide samo lokalni taksisti. Javna je tajna da su širom Krajine uspostavljeni divlji taksi terminali koji prebacuju migrante iz Bosanske Otoke do Bihaća, naravno one migrante koji imaju nešto malo više novca od „za kifle“. Taksisti im prijevoz naplaćuju „po glavi“, ne po pređenoj kilometraži.

Većina ih biva izbačena s uredno plaćenom i kupljenom kartom iz Sarajeva do Bihaća. Prebacuju se u Bihać, Cazin i Veliku Kladušu zbog blizine hrvatske granice. Oni, a većina je takvih, što nemaju za kifle, taj dio puta od Bosanske Otoke do Bihaća, koji im je bio osiguran kupljenom kartom, prepješače. Umorni, iscrpljeni, gladni. Zbjeg, jedina je riječ koja mi pada na pamet. Zbjeg i profit. Profit za taksiste, profit za krijumčare, profit za državu.

Mnogo sitnih profita na uštrb države i nauštrb migranata. Naše je to, balkansko, da se svi pomalo ugradimo u tuđi jad, bez brige za širom slikom i suštinom politike koja nas okružuje. Nije još postalo javnom tajnom ali se šapuće da planina Plješevica, najčešća ruta za prelazak u Hrvatsku, lagano postaje groblje migranata.

Ostavljenih, od strane svojih promrzlih, jadnih i napaćenih saputnika da umru, jer im otežavaju put. Imamo svježe sjećanje i toga.
Posljedica „ugrađivačkog“ mentaliteta i politike je isprepadano lokalno stanovništvo i, s druge strane, kršenje najosnovnijih humanističkih principa, a ne osnovnih ljudskih prava. Iako migrante po već ustaljenom protokolu, uredno plaćenim kartama, vozači smještaju u zadnje dijelove vozova i autobusa, doba segregacije je tek počelo. Nismo još zasjali punim fašističkim bljeskom, ni olujom.

Ali tek smo počeli, još se klupko nije zakotrljalo.

Prema informacijama sa nedavno održanog sastanka novog ministra sigurnosti Fahrudina Radončića i Šefa misije IOM-a u BiH Peter van der Auweraerta, trenutno je u prihvatnim centrima smješteno nešto više od 5 hiljada migranata i izbjeglica. Tačan broj migranata koji nisu registrovani u BiH teško je utvrditi.

Jedni iste podatke kriju od javnosti, drugi istima ne raspolažu. Iako se spekulira o daleko većem broju. Nedostatkom sistematskog pristupa u kojem BiH je problem migracija prepustila međunarodnim organizacijama, i ponaša se kao uvrijeđena mlada nezadovoljna mehrom, na dobrom smo putu da od migranata napravimo najveću populaciju prosjaka. 

Država nije našla za shodno da osigura najosnovnije ljudima koje je pustila na svoj teritorij, na šta je obvezuju konvencije koje s lakoćom potpisuje, ali nikako ne sprovodi. BiH svoje zakone ne implementira, znači ne poštuje zakone koje sama donosi. Ne poštuje ni međunarodne konvencije. BiH ne brine za svoje, a kamoli za tuđe građane. To već nije tajna, nego lako dokaziva činjenica.
Krajnje je vrijeme da se prestane sa javnim tajnama i počne se iste dokazivati i procesuirati. Tajne će nas pokopati. Zajedno sa nama, najmanje još 5 hiljada gladnih i promrzlih ljudi bez identiteta.