TANKA JE LINIJA IZMEĐU FAŠIZMA I ANTIFAŠIZMA Sve ima svoju granicu, a posebno bosanska sadaka

Piše: Nela Bajić

Ne tako davno, nečije su deke, i nane i bake po svojim brijačnicama kačili natpise „Psima i Židovima ulaz zabranjen!“. Ne tako davno, vezale su se bijele trake na rukama prijedorskog nesrpskog stanovništva. Mi smo od onih koji obnavljaju sjećanja. Ponavljanje je majka znanja!

Skoro pa ničemu prošlost nas nije naučila. Prošlost je ostavila tek hrpu dokumentiranih i manje dokumentiranih zločina. Što već sada skupljajući prašinu ostavljaju dovoljno vremenske i prostorne distance da sebe uvjeravamo da smo, časni Srbi, čestiti Hrvati i dobri Bošnjani.

Sve ima svoju granicu, a posebno bosanska sadaka i merhamet. Sjetite se sablažnjavanja nad mađarskom novinarkom koja je snimljena kako podapinje nogu migrantu koji drži dijete u rukama i pokušava probiti granicu. Sjećate li se zazivanja pravde od Boga, Oca, Allaha i svih mogućih svetaca?

Sjećanje ni izblijedilo nije a već bosanskohercegovački zaposlenici security sektora cipelare migrante u službenim prostorijama tržnih centara. Krajina ovih dana pokazuje da ne postoji ništa što je neiscrpno, pa ni bosanska dobrota. Kroz Krajinu je dosad prodefiliralo jedno 50 hiljada polubosih migranata. 

Dvadesethiljaditi je bio kapak.

Dvadesethiljaditi je počeo da smrdi, dvadesethiljaditi je počeo da krade, dvadestiljaditi je po belaju bio ISIL-ovac... i tako, kapak! Welcome migrants ubrzo je zamijenjen sa „M.š otkud ste došli“ i „Migrantima ulaz strogo zabranjen“.

Ugostiteljski objekti, prodavnice i tržni centri u Krajini odbijaju primati migrante. Malo je onih kafića u kojima će iko čija boja kože i oblik glave ne odgovaraju evropskoj fizionomiji biti ugošćeni. U migrantskoj krizi nemali je broj ljudi, profesionalaca, koji su našli zaposlenje u Krajini.

Visokoobrazovani ljudi, arapskog govornog područja, vjerovatno jedini kompetentni za rad s migrantskom populacijom. Njima Krajina postaje kućni pritvor. Jedine rute kojima se kreću su mjesto zaposlenja i kuća. Gdje god odu mimo toga, jasno im se daje doznanja da nisu dobrodošli. Apsurdna je, groteskna, ksenofobija koja je uzela puni mah u Krajini, a dolaskom proljeća će vjerovatno zahvatiti i ostale bh. regije.

Samovolja lokalnog stanovništva, uzrokovana neuplitanjem države u svoj posao, dovela do toga da ih legitimišu prodavačice po tržnim centrima.

Stanove jako teško pronalaze jer svaki drugi oglas za rentanje stana završava sa „MIGRANTIMA NE IZDAJEMO!“ Nisu u ostalim dijelovima BiH ljudi nimalo bolji od Krajišnika. Krajišnici, ili mit o njihovoj gostoprimivosti, podjednako su i dobri i uskogrudni ljudi. I oni su u ovoj igri samo kolateralna šteta koja da bi odbranila sebe, opasnost vidi u izvanjskom faktoru – migrantima. Umjesto u državi ili preciznije političkom Sarajevu, koje je okrenulo glavu od migranata onog momenta kad su ga zaobišli EU fondovi.

Naravno da Bosna i Hercegovina nije humanitarna organizacija, ni merhamet. Država je ili bi to bar trebala biti. Dvije novokomponovane navijačke skupine u BiH su pro i antimigranti. Obje podjednako neobjektivne u svojim stavovima. 

Dok se jedni trude non stop njegovati duh bosanskohercegovačkog merhameta, dijele ono što imaju i nemaju, drugi (bar ovi federalni) izigravaju bosansku inačicu Nacionalne fronte Marie Le Pen, stvarajući kolektivnu šizofreniju rascjepom identiteta. Muslimani protiv muslimana! David protiv Davida.

Nije na građanima ni državljanima jedne zemlje da izigravaju navijačke skupine u migrantskoj krizi. Prvenstveno je za to politika ona koja mora imati svoje mehanizme zaštite države, građana i podjednako, preuzimanjem brige oko treće stvari, u ovom slučaju brineći o migrantima.

Tanka je linija između fašizma i antifašizma. To najbolje zna naš gradonačelnik Skaka, kojem jezik neumoljivo ide u pravu stranu, nepogrešivo otkrivajući najveću laž dvadesetog stoljeća „Pobjedu nad antifašizmom“, pardon, brzo se ispravi gradonačelnik, „Pobjedu nad fašizmom“ dok mu najveća ikad izgovorena istina poput munjevitog bljeska otvori treće oko. Dovodeći nas do kolektivnog prosvjetljenja.

Najveća zabluda dvadesetog stoljeća je ona da je fašizam pobijeđen. Ekspanziju fašizma ikada, pa tako i četrdesetih godina prošlog vijeka, omogućile su psihološke sile unutar svakog pojedinca.

Psihološki i biološki mehanizam koji u momentima ugroženosti slabošću vlastitog ja, krivca pronalazi u izvanjskom uzroku. Politički pokret Hitlerovog Nacionalsocijalističkog pokreta tek je bio kohezivni faktor koji je dao nazivnik i identifikovao neprijatelja u milionima obespravljenih u tadašnjoj Evropi – Židovi su krivi za sve! Nešto manje Romi i Srbi.

Davno je Krleža zavapio "Sačuvaj me Bože srpskog herojstva, hrvatske kulture i, dodala bih, bošnjačke dobrote“. Došla je 2020. godina, ni 2040. nije daleko.