Insani ili hajvani

Piše Edin Urjan Kukavica

Je li nam doista, trebao virus koji se prenosi sa životinje na čovjeka, sa kojim životinje žive a od kojeg čovjek umire, da bismo shvatili da je čovjek dotakao dno devolucije i od insana se – možda
nepovratno – pretvorio u hajvana? Malo nam je – kao čovječanstvu – pokazatelja da smo davno zanemarili i odrekli se svih karakteristika civilizirane ljudske zajednice; najprije smo se milenijim
ubijali otimajući se za Boga, tvrdeći da je Bog, Navlastito samo na strani pobjednika, a potom, nakon što smo se podijelili na nacije, narode, plemena, čopore i krda počeli smo se bestijalno klati i ubijati uspostavljajući samo jedan zakon: zakon jačega ne mareći više na čijoj je strani Bog nego pritvrđujući jačemu božanska prava i prerogative.

Učimo li makar mi, u ovom mikrosvijetu koji se slovi Bosnom i Hercegovinom išta iz ovoga što nam se događa ili pak, samo pokušavamo spasiti konstitutivne glave? Globalne promjene više nisu ni tako daleko da su na vidiku nego, kucaju na vrata; oni čijoj pomoći smo se neopravdano nadali uredno su zatvorili granice, obustavili izvoz i okrenuli nam leđa spašavajući svoje neokolonijalne glave od pošasti koju – ako i nisu sami izazvali – jesu nemarom pomogli da se nekontrolirano raširi i pokuca i na njihova vrata. Ne najavljuju li police naših prodavnica i tržnih centara prepune proizvoda od proizvođača za koje nikada nismo čuli – uskoro, siguran sam i apoteke pune lijekova sumnjivog porijekla i još sumnjivijeg sastava – promjene samo u adresama centara moći dok će odnosi ostati potpuno isti? 

Ne poziva li nas sve to na učenje? I kako se, ustvari, uči? Pokušavajući, griješeći, ispravljajući se ili posmatrajući druge kako pokušavaju griješe, ispravljaju se i napreduju!? Uči li, doista, iko na tuđim ili samo i isključivo na svojim greškama? Ako se historija ponavlja onima koji ne pamte, zaboravljaju i iznova pokušavaju... je li doista, ikada iko išta naučio?

Corona virus, COVID-19, SARS CoV-2, kako god da se zove, bit će i proći kao što su prošli i prethodnih šest animalnih virusa kojima smo kao ljudi upozoravani da klizimo u neljudskost. No, ne
pozivaju li nas sve te stvari što mrvicama naznaka najavljuju da put kojim smo do sada kolektivno, a naročito pojedinačno, išli nije dobar i nije pravi i da je krajnje vrijeme da se od brige za sve ono na što ne možemo utjecati, a što i nije toliko važno okrenemo onome na što možemo, a što je nama najvažnije: sebi! I to ne samo ili ne više u krpicama i cipelama, automobilima i novcima... nego u tjelesnoj kulturi kao indikatoru, kulturi življenja u cjelini kao disciplini i duhovnoj kulturi kao rezultatu. Zašto bi nas bilo šta, pa i virus, spriječio da pristojno društvo počnemo graditi od sebe?

Razloga za takvu odluku je više nego što ih jedna kolumna može podnijeti, od teoloških, eshatoloških preko socioloških i politoloških do sebično ljudskih. Prije i poslije svih je onaj da Bog – a puno nas ovdje tvrdi da vjeruje Boga – neće promijeniti stanje naroda dok taj narodd ne promijeni stav prema sebi pa, ultimativno i prema Bogu. U njemu, u tom „razlogu“ krije se i otkriva opredjeljenje ljudskog bića hoće li postati čovjek ili će (p)ostati životinja.

Za sada, neka nam kao kao konačno jasan pokazatelj biti dovoljna činjenica da je jedina učinkovita strategija borbe protiv ovog virusa ona u kojoj „treba pustiti da se razboli do 80% stanovništva da bi zajednica razvila kolektivni imunitet, a koja se među stručnjacima naziva „strategija krda“? Sumnjam. Bilo kako bilo, ako pandemija šalje bilo kakvu poruku iz koje treba izvući pouku, onda je to bez ikakve sumnje: Ili ćete živjeti kao ljudi ili ćete pomrijeti kao hajvani!