Bez hitne reakcije cijelog društva nakon korone doći će siromaštvo

Piše: Rasim Belko

Vijest kaže da su se svi parlamentarci, svi ministri i šef države odrekli plate u korist onih na prvoj liniji borbe protiv koronavirusa - u korist medicinara, taksista, čistačica…

Ne morate se iščuđavati, naravno da to nije bilo u Bosni i Hercegovini. Riječ je o Singapuru. 

Sjećam se prije par godina, u vrijeme neke krize u Federaciji BiH, jedan parlamentarac ovog entiteta poruči “kada bi mi obje ruke odsjekli ja ne mogu glasati da mi smanjite plaću”. 

Čovjek rekao ono što misli. Mi nismo Singapur i neće nas šokirati vijest da su se premijeri oba entiteta BiH Fadil Novalić i Radomir Višković odrekli plata u korist doktora i drugih koji rade za nas u vrijeme krize. 

Međutim, već sada ima onih kojima je plata smanjena na minimalac, a polako raste broj i otpuštenih. Kako vrijeme bude prolazilo tako će i broj otpuštenih da raste. 

I proći će virus. Iza njega ostat će prilično teška slika. Onima koji izgube najmilije najteža. 

Ali, ništa lakše neće biti onima koji će zbog epidemije COVID-19 u Bosni i Hercegovini ostati bez posla. E tad će nastati haos možda i opasniji od ovog zbog kojeg smo u kolektivnoj izolaciji. 

Već smo objavili da će turizam stradati ponajviše. Mnogo je radnih mjesta u toj oblasti. Stradat će i ostali, u manjoj ili višoj mjeri. 

Sudbina radnika ovisit će isključivo o poslodavcima, što je i najveći problem, jer znamo kako poslodavci u BiH rješavaju krizu - otpusti radnike a onima koje zadržiš uvedi minimalac.

Najsigurniji su oni uhljebljeni na državne jasle. Nema tog virusa zbog kojeg će oni dobiti otkaz.

Šta dalje?

Gubici u milionima su već sada sabrani, a do kraja će to narasti na koju milijardu. Sve će se slomiti na one koji su najmanje krivi. 

U onoj vijesti s početka teksta piše da u Singapuru sve radi iako hara korona. Tamo neće biti otkaza, ljudi rade normalno. Jer imaju normalnu vlast, koja je nakon SARS-a uvela sistem i to im olakšalo da kontrolišu i ovaj novi virus. 

U Bosni i Hercegovini taj sistem ne postoji, jer umjesto u zdravstvo naša vlast ulaže u svoj komfor. Da ne nabrajam, znamo sve. 

Radnici će na ulicu kada ovo prođe. Tačnije na evidenciju službi za zapošljavanje, koje uglavnom služe da evidentiraju, ne i da zapošljavaju. Zbrinjavanje tih radnika bit će veći test za bh. vlasti od sprječavanja epidemije. 

Stoga bi možda već sada Državna i entitetske vlade trebale početi razmišljati o načinu zbrinjavanja radnika koji će neminovno ostati bez posla. Jer, obećavalo se 100.000 zaposlenih, a sada ćemo imati talas nezaposlenih. 

Vlasti u oba entiteta ovih dana dogovaraju i pregovaraju s privrednicima i drugim poslodavcima. I manje više znamo da će se iznaći sredstva, jer privrednici i vlast su uglavnom dobro povezani. 

Ali šta dalje s radnicima. Ostat će bez sredstava za život, imat ćemo talas siromaštva, koji je potencijalna opasnost za cijelo društvo. E zato već sada treba praviti sistem da se tim ljudima omogući osnovno za život. 

Bez puno filozofije, izmišljanja tople vode i slično. Evropa ima takve sisteme i bez pandemije. Oni koji iz nekog razloga ne rade imaju tzv. naknadu za nezaposlenost.

Naša vlast bi sada trebala početi iznalaziti sredstva za sve one koji od 5. marta do kraja epidemije dobiju otkaze. Tim ljudima ne treba jednokratna pomoć, već barem nekoliko mjeseci socijalne stabilnosti. 

Ukoliko bude volje, uopće neće biti teško napraviti državni fond solidarnosti, u kojem će se od onih koji imaju puno, oduzeti malo i dati onima koji neće imati ništa. Koliko imamo premijera, ministara, zastupnika, delegata, načelnika, vijećnika… Pa tome dodamo silnu administraciju i birokratiju. 

Svima njima kada se oduzme po nekoliko postotaka plate osigurat će se prilična sredstva. Ono što zafali može se alocirati s pojedinih budžetskih stavki. I sada će nam razni vladini stručnjaci i savjetnici reći da to ne može jer nema zakona po kojima bi se to radilo.

Ali, stanje nesreće ne poznaje previše zakone, nego naredbe. Sloboda kretanja je zagarantovana, a zabranjeno nam kretati se. Bude li se htjelo sve se može i mora. 

No, u svemu ovome postoji dodatni problem. Zašto novinar ovo mora pisati, a postoji toliko sindikata i sindikalista koji se “satraše” od borbe za ljudska prava. Ja ih još nisam čuo da su govorili o ovom problemu. A i zašto bi, primaju dobru lovu, malo se “ušemili” s vlastima. Takvima radnici nisu prioritet. 

Ne samo u krizi, nego u stalnoj praksi. 

“To ne ubija virus, ali stvara solidarnost”, poruka je političara Singapura iz vijesti s početka ovog teksta. Vrijeme je da i naši političari, poslodavci i birokratija malo razmisle o ovoj poruci. Pa da svi ponesemo malo tereta. 

#Ostanikući dok traje epidemija, #Budisolidaran kada ona prođe.