Prirodni partneri na respiratorima

Piše Edin Urjan Kukavica

Šta još treba da se dogodi pa da se konačno okrenemo struci i kompetenciji umjesto etničkom ključu, stranačkoj pripadnosti i rodbinskoj vezi? Odnosno, šta treba da se dogodi da javni interes koji nema veze sa stranačkim i osobnim postane hijerarhijski prioritet kojemu će se podrediti svi ostali? Teško mi je i pomisliti, a kamoli napisati ali... možda da se – ionako desetkovani ljudski medicinski resursi – zaraze ili tek dođu u kontakt sa zaraženim ili oboljelim i propiše im se samoizolacija ili, ne daj Bože, da ljudi počnu masovno umirati?

Ako do sada nije bilo valjda je sada jasno, čak i najvećim političkim slijepcima i onima zagledanim u etničku prćiju i zaokružena vrela prihoda i pravosudne oaze – da jedini interes, onaj etnički, počeo poprimati smrtonosan utjecaj na cijelu zemlju. U tom smislu, imenovanje idiota treba se smatrati kriminalnim činom a ne nacionalnim interesom, a njegova ili njena smjena spašavanjem života, a ne političkim obračunom.

Jasno je da protuprirodna politika svaku situaciju koristi da ostvari istovrsne interese, da pokuša postaviti policiju na administrativnu liniju i učini je granicom, da pokuša proglasiti autonomiju makar
u jednoj županiji, da su u Kantonu Sarajevo svi – hvala Bogu – dobro i zdravo (koje i njima želimo) iako je svake noći u slobodnoj šetnji između 50 i 100 potencijalnih serijskih ili ne daj Bože, masovnih ubica, a od broja testiranih jedna trećina je zaraženih. Gotovo da čovjek ne poželi da dođe i tih 150.000 po jednoj ili 30.000 testova po drugoj cijeni (koliko uopće i po kojoj cijeni?!) i da se počne sa normalnim, a ne „racionalnim“ testiranjem jer bismo u tom slučaju mogli dobiti stvarnu – a ne lažnu – sliku zaraze, a onda bi neko nesmotren – nesvjestan da se i sam može naprasno zaraziti – mogao početi postavljati pitanja ne stručnosti i kompetentnosti, nego odgovornosti. Isto tako jasno je da je političkim moćnicima osobno zainteresiranim uključenim u „realni sektor“ od životne važnosti da „kapanje“ iz budžeta ne prestane čak i ako budžeta više i ne bude te se staraju da rezerviraju udio u platama budžetskih korisnika jer „ako običan čovjek može živjeti od (prosječne plate), zašto ne bi mogli i oni...“ ne razmišljajući pritom da 10% od 4800, nije isto kao i 10% od 900 KM.

Rado bih pisao o tome da bi moralno i najmanje što bi premijer mogao uraditi u ovoj situaciji bilo to da se političkim postavljenicima ukinu privilegije svedu na razinu prosječne i da se te pare preusmjere kao pomoć onima koji su ostali ili su odavno bez posla i bilo kakvih primanja... ali premijer mora misliti o budžetu, a ne o siromasima. Čak ni o 42 doktora specijalista, 648 medicinskih sestara SSS i 66 VSS medicinskih sestara. Laboratorijskih tehničara je (SSS) 128 i VSS (69), sanitarnih tehničara (123), te fizioterapeuti SSS i VSS njih 508, medicinskih ginekoloških sestara 174, inženjera radiologije 94 (nužnog medicinskog osoblja kojim, ponovo, oskudijevamo) a koji se trenutno nalaze na evidenciji Službe za zapošljavanje KS.

Kad smo kod budžeta, dvije odluke Vijeća ministara donesene na vanrednoj sjednici održanoj 24. marta u Sarajevu, ona o Nacrtu zakona o budžetu institucija BiH i međunarodnih obaveza BiH za 2020. godinu, koja je donesena sa sedam glasova „za“ i tri glasa „protiv“ (mogu li ikako biti veći idioti i glasati protiv budžeta iz kojega će i oni zahvatiti koliko god mogu?) i druga o privremenom zatvaranju međunarodnih graničnih prijelaza u zračnom saobraćaju za promet putnika u BiH ali tek od 30. marta i to „na zahtjev federalne strane, jer do petka su najavljeni letovi putničkog saobraćaja kojima će doći odgovarajuća vrsta medicinskog materijala, prevashodno testova“. Do tog datuma, a zaključno sa danom donošenja te Odluke, federalni sanitarni inspektori na graničnim prijelazima u FBiH izdali su ukupno 17.002 rješenje o stavljanju putnika/lica pod zdravstveni nadzor/ograničenom kretanju/izolaciji na period od 14 dana, ali se aerodromi zatvaraju tek za šest dana i to zbog „putničkih letova kojima stiže medicinski materijal“?!

Jasno nam je, na kraju krajeva, da u zemlji u kojoj (kako to neko reče) ima više ministara nego respiratora sasvim je normalno da (kako to reče neko drugi) krizni štab usred kriznog perioda upadne u krizu, da su pedesetogodišnjaci ljudi starije dobi i da testova ima za mrtve ali nema za (još) žive... Ali, je li moguće da nam kriza, virus i pandemija dođu kao trivijalni, usputni i problemi nižeg hijerarhijskog reda u usporedbi sa politikom laži, obmana i nevještog skrivanja istine u kojoj odnosi među „prirodnim parnerima“ više podsjećaju na protuprirodni blud nego na partnerstvo, a kamoli još bilo šta prirodno.