Posljednji rezervni odbrambeni položaj prve prekodrinske srpske države

Piše: Muharem Cero

Potpisi na pariško dejtonskom mirovnom sporazumu jesu zaustavili tragediju rata protiv BiH ali ne, i inerciju ratnih političkih ciljeva. Ti ciljevi su se prilagođavali i pozicionirali u novonastalom kontekstu, i u suštini iz zločinačkog pretakali se u evolutivnu strategiju izvedbe.

Unatoč utvrđivanju neustavnosti zakona o statusu imovine BiH na teritoriju RS-a težeći cilju stvaranja prve prekodrinske srpske države nastavljeno je političko djelovanje uz zanemarivanje ustavne odluke i nizom pokušaja postizanja  neustavnih zakonskih rješenja drugim političkim sredstvima. Tako je to bilo i ovoga puta.

Presuda Ustavnog suda o poljoprivrednom zemljištu dodatno je motivirala i republičkosrspke strukture političke oligarhije. Nekako odmah iza toga zaključcima NSRS-a, a na prijedlog Željke Cvijanović, predsjednice RS-a uz neizostavnu kreaciju Milorada Dodika i njegovih beogradskih menotra doneseni su zaključci kojima se obvezuju srpski kadrovi na svim nivoima vlasti da neće provoditi presude Ustavnog suda ali i stavove OHR-a i PIC-a, bila je to nadogradnja ranije donesene Rezolucije NSRS.

Odluke Ustavnog suda BiH kojima se nalaže knjiženje na državu BiH s pravom korištenja Ministarstva odbrane BiH tzv 'perspektivne vojne imovine' naišle su na tvrd zid otpora negacije i odbijanja provođenja.  Ponovo isto neustavno obrazloženje kao i kod svih ranijih presuda (Han Pijesak, druga vojna lokacija u Foči, i niz onih koji se po istom osnovu vode pred sudovima u RS-u sa izvjesnim istovjetnim epilogom na Ustavnom sudu BiH).

Naime, u svim ovim predmetima kao i u predmetu U1/11 koji je bazni za ovu priču RS se poziva na član 68. Ustava manjeg bh. entiteta i na njega podnesenih naknadnih amandmana. Navedeni član utvrđuje kao Dejtonsku nadležnost poddržavnih aranžmana pa tako i manjeg bh. entiteta RS da vrše evidentiranje u zemljišno knjižnim uredima RS-a statusa na imovini, a da im, kako je to utvrdio Ustavni sud, time ne daje se i ovlaštenje za uređivanje državne imovine nego samo i isključivo NJENO EVIDENTIRANJE.

Poistovjećenje prava evidentiranja s pravom utvrđivanja vlasništva nije ništa drugo nego vješto smišljeni manevarski spin manipulativnog cilja kojim se vještom igrom pokušava poistovjetiti teritorija i vlasništvo nad teritoriju, a što nije niti može biti shodno SLOVU Dejtona.

Otpor provođenju ustavnih presuda i naloga visokog predstavnika iz Aneksa 10 nije ništa drugo nego samo traženje nove taktike za ostarenje istog cilja, prve prekodrinske, nego „kupovina vremena“ za traženje odgovora na zatečeno stanje. 

Bit će da je i ovog puta željeni cilj ostvarenje prve prekodrinske srpske države računa na mogućnost promijenjenog političkog konteksta u međunarodnoj zajednici i utjecaj tzv. ruskog faktora, ili pak, da će za ovaj cilj ili njegov evolutivni surogat biti spreman na uspješnu političku trgovinu sa partnerima u vlasti. 

Vjerovati je i nadati se za takvo šta da više neće naći (ne)spremnog partnera u vlasti.