Znaš li da smeće koje baciš na izvor dođe do tvog lustera, a tebe natjera na krov

Piše: Rasim Belko

Baciš smeće na izvoru. Misliš ma šta je to, odnijet će voda do ušća u drugu rijeku, a onda lagano dalje. I to nije tvoj problem. Napraviš kuću na obali rijeke. Svađaš se, podmićuješ, “izganjaš dozvolu” i misliš da si sretan.

Razmišljaš “to je mala rijeka”, ne plavi, nema problema.

A onda mala rijeka veliki problem napravi. Pa ti smeće što ti i tebi slični na izvoru baciste na lusteru ostavi. Nemaš više kuću. Ne onakvu kakvu si pravio. Sada moraš sve nanovo. Iz početka.

Ali i dalje ne misliš i dalje si spreman prljati rijeku, zaboravljajući da sve što na izvoru baciš jednog dana dođe u tvoju kuću, avliju.

Ne razmišljaš o tome. Nisi razmišljao ni gdje kuću praviš. Jedino što znaš je plakati pred kamerama i tražiti pomoć od nadležnih.

Nadležni tri puta gori od tebe. Ne brinu ih deponije na rijekama, divlja gradnja im puni džepove, a iz budžeta pokrivaju troškove kad te rijeke naprave pičvajz. I kako voda kruži u prirodi, tako tvoje gluposti i nedjela kruže tom prirodom.

I to što se tebi obije o glavu nije neka nevolja, zaslužio si. Ali ti i takvi, kao i oni u sistemu ugrožavate sve oko sebe, pa i one savjesne koji se grčevito bore za svaki metar vodotoka rijeka, rječica, potoka.

I nikako da naučiš. Ti si čovječe mrav u odnosu s prirodom. Mali i krhak, ali svojom glupošću praviš određene probleme.

Kada problemi prođu ni ne mariš za to hoće li se vratiti. Misliš riješio si sve probleme.

Zaboravio si nesretniče kada je krov kuće tvoje bio gornja tačka rijeke, a ti prestrašen za vlastiti život mahao i pomoć dozivao. Ni tada se opametio nisi. Brzo si zaboravio i opet po starom.

A ni političari koje biraš, koje si onomad podmitio u gradnji kuće na obali rijeke, ni oni ne pamte puno duže.

Nove kuće kao mete za bujice niču, riječne tokove prekopava i po njima gradi ko šta hoće. Svi u tom krvotoku prirode sretni i zadovoljni. Ovi što grade zbog profita, ovi iz sistema vlasti zbog hajra i tal.

Ne opametiš li se čovječe, ne dozove li se sebi taj svoj sistem, naš sistem, ponestaće nam čamaca, vreća, ljudi. Priroda će divljati više i više. A onda ti čovječe spasa biti neće.

A priroda ne traži puno od tebe. Ne ostavljaš smeće na vratima kuće u kojoj žive tvoji roditelji. Ne ostavljaj ga ni na izvoru, ni na ušću. Mani se pravljenja deponije na rijeci. Pokušaj ponešto očistiti. Daj 10 posto prirodi, vratit će ti se trostruko.

Jer, ne pođeš li sam od sebe, niko ti drugi pomoći neće. A priroda ne voli nasilnike, one koji ubijaju njen eko - sistem. Niko ne voli ubice!

Zato, vrati se u bližu prošlost, pogledaj gdje smo bili tog proljeća i ljeta 2014. Godine.

Možda nešto ti i tvoj taldžija iz sistema shvatite. Jer dok ne shvatite vas će skidati s krovova, a vi ćete s lustera skidati sve ono smeće što pustiste niz rijeke.

Pa razmisli!