Moj prvi put u Srebrenici

SARAJEVO, (Patria) - Rano jutro, 11. jul. Ulazim u autobus koji čeka ispred Željezničke stanice u Beogradu. U njemu ljudi koje gotovo da i ne poznajem, mahom aktivistkinje i aktivisti Inicijative mladih za ljudska prava i Žena u crnom. Pozdravljamo se, upoznajemo, pričamo, ćutke ispitujući kako se osjeća osoba pored, kao da nas to može pripremiti i dati nam odgovore. Kako izgleda obilježavanje onoga što ne možemo ni da nazovemo pravim imenom? Kako treba da se ponašam pred ljudima koji su izgubili sve zbog nekog ko je došao odakle i ja? Kako treba da se osjećam i kako se, dođavola, uopšte i osjećam?

Piše: Anđela Savić/Nova.rs

Utom prelazimo i Drinu koja je, uprkos naporima Radovana Karadžića, Ratka Mladića i čitavog mehanizma njihovih saradnika i poslušnika kojima ni sva imena ne znamo, ipak ostala granica između Bosne i Srbije. Premda su zbog nje umirale hiljade ljudi. Jednog jula posebno.

Nakon zadržavanja na granici, koje nije služilo ničem drugom do da nas spriječi da stignemo na vrijeme, u Srebrenicu pristižemo oko podneva. Ispred nas nepregledna kolona vozila različitih registarskih oznaka i nervoza koju izaziva misao da nikada nećemo stići. Iznenada, naš autobus se provlači između raznobojnih vozila, prolazeći pored pješaka koji bezuspješno traže zaklon od sunca i ostavljajući za sobom prodavce hladnih osvježenja. Neko je javio da stižemo. U tom trenutku sam bila ponosna na sve te ljude pored sebe koji su svojim radom stvorili prijatelje i zbog kojih je meni sada mnogo lakše da govorim o suočavanju sa prošlošću.

Podne, 11. jul. Izlazim iz autobusa ispred Memorijalnog centra Potočari. Prilaze nam žene koje ne poznajem, ali o kojima mogu da naslutim dovoljno iz onoga što znam o događajima koji su se desili u Srebrenici u ljeto 1995. godine. Dođavola sa svime što znam kada se pored mene nalaze ljudi pred kojima ne smijem da progovorim! Pozdravljamo se. Osmjehujem se. Da li je u redu da se osmjehujem?

Polažemo cvijeće, pa stajemo sa strane držeći transparente sa natpisima poput “Previše mladi da se sjećamo, odlučni da nikad ne zaboravimo” i “Solidarnost”. Iza mene imena ubijenih ljudi koja pokušavam da pročitam, a iza njih, svuda okolo, dokle god mogu da vidim, mnoštvo bijelih nišana. I svake godine ih je više. Miješaju se sa šarenim siluetama koje plaču pored njih. Neki mladić na platou ispred nešto recituje. Ne mogu sasvim da razumijem šta. Iza njega ljudi koji se mole, vidim ritmične pokrete njihovih tijela, premda mi sunce otežava. Ređaju se zvaničnici iz Bosne i inostranstva; klimnu glavom, jave se, pruže ruku. Neko se i zahvaljuje. Ni tada, a ni kasnije mi nije bilo najjasnije zašto. Odlazak u Potočare nije usluga i nije znak hrabrosti. Odlazak u Potočare je put na koji se kreće zbog sebe, kad smo već do njega doveli.

A onda pjesma. Izlaze pred nas djevojčice i djevojke obučene u bijelo i zeleno i započinju pjesmu koju tada čujem po prvi put, a koja mi kasnije danima neće izlaziti iz glave. To i nije pjesma, to je pakao opisan u 10 stihova. Jedan događaj i život nakon njega. A ima li života nakon genocida? Ima li života izvan genocida ili smo svi mi ipak određeni njime, čak i ako ga nismo svjesni?

U proteklih godinu dana sam u nekom trenutku uspjela da zaboravim na “Srebrenički inferno”, ali i dalje znam sve riječi napamet. I sva osjećanja, takođe. Moj najbolji prijatelj ne zna sve riječi. I bolje je što ih ne zna.

Kasnije se osipamo po mezarju. Neki plaču. Ne mogu da plačem pred ljudima. Plakaću poslije. Plakaću sutra. Plakaću godinu dana nakon toga. Plakaću sa mamom kad joj budem objašnjavala značenje srebreničkog cvijeta.

Tadašnji kolega me vodi kroz ono što je nekada bila baza Holandskog bataljona, ogromno i hladno zdanje u kom su srebreničani potražili utočište prije nego što su ih pripadnici bataljona predali Vojsci Republike Srpske. Unutra fotografije, lični predmeti i biografije njihovih vlasnika. Bacam nasumične poglede, ne čitam sve, žurim, ne znamo kada kreće autobus, možda baš ovog trenutka. Autobus nije krenuo tog trenutka, nije krenuo još dugo, što koristim za još jedan brzi obilazak i traganje za stvarima koje isprva nisam stigla da uočim.

Voljela bih da nisam morala da trčim po hangaru. Voljela bih da sam imala više vremena. Voljela bih da sam mogla da se prošetam i po mezarju. Voljela bih da sam mogla da odem do kuće Majki Srebrenice i da ćutim pred njima smišljajući šta bih mogla da kažem ili pitam, a da ne zvuči baš potpuno glupo. Možda sam upravo zbog odsustva vremena osjetila svu veličinu i mezarja i hangara i užasa. Voljela bih da se vratim u Potočare sama. Voljela bih da sljedećeg jula iz Beograda krene više od jednog autobusa. Jedanaestog ili bilo kog drugog.