Kad god Srbija i Hrvatska u 'ljubavi' vežu zastave, Bošnjacima prijeti istrebljenje

Piše: Rasim BELKO

Osam decenija otkako su Srbi i Hrvati prvi put vezali zastave i “mirili” se spominje se novo vezivanje i pomirenje. Aktuelne političke elite u susjednim nam zemljama sve su glasnije u pomirenju onoga što se u tih osam decenija suštinski nikada pomirilo nije.

Čak su i vjerske strukture, naročito Srpska pravoslavna crkva javno pozvale na pomirenje Srba i Hrvata.

Od one 1939. pa do dana današnjeg Hrvati i Srbi pokušavaju se pomiriti. Međutim, želja za pomirenjima ne proizilazi iz novorođene ljubavi ove dvije balkanske nacije. Naprotiv, ljubav je zapravo rođena samo u užim, elitističkim krugovima oko Aleksandra Vučića, Andreja Plenkovića i odnedavno lažnog ljevičara Zorana Milanovića.

Prvi pokušaj ljubljenja, potpisan između Dragiše Cvetkovića i Vladka Mačeka rezultirao je stvaranjem Banovine Hrvatske, odnosno u određenoj mjeri obnovi države Hrvatske. Hrvati su se svojoj novoj braći oduživali između 1941. i 1945. godine.

A oduživali su im se u gradiću Jasenovac, stotinjak kilometara od Zagrebu. Nova hrvatska braća, Srbi, koji im dadoše Banovinu Hrvatsku, masovno su smještani u “balkanski Aušvic”. Samo Bog zna koliko je Srba, pored ostalih žrtava ustaške NDH, stradalo u tom logoru.

Od zatvaranja Jasenovca sve do 1990. godine Srbi su bili narod s najviše utjecaja u posljednjoj Jugoslaviji. Ni u tom vremenu s braćom Hrvatima nisu bili na ti. Tokom tih 45 godina srpska braća Hrvati u više navrata su na različite pokušali “razvaliti” SFRJ. Ni tada Srbija i njeni kadrovi u SFRJ nisu pronalazili način da uzvrate.

A onda su stasale nove generacije srpskih i hrvatskih nacionalista i fašista. U Karađorđevu su Franjo Tuđman (predsjednik Hrvatske) i Slobodan Milošević (predsjednik Srbije) dogovorili bratsku saradnju u podjeli Bosne i Hercegovine. I ovaj sporazum na kraju se pokazao lažnim. Puklo je jedino zbog nemogućnosti da se sporazume kuda će prolaziti linije velike Srbije i Velike Hrvatske. A onda je Milošević udario na Hrvatsku.

Pet godina poslije Hrvatska će Srbima i Srbiji nanijeti još jedan težak udarac i nanovo osvježiti jasenovačke rane. Pola miliona Srba obrisano je s prostora Hrvatske. Od predratnih 12 posto svedeni su na nivo statističke greške. Braća su opet ubila braću.

Posljednji veliki poraz Hrvati su svojoj braći Srbima nanijeli kršeći ono što je potpisano u Dejtonu. A tamo su BiH, Srbija i Hrvatska međusobno potpisale da će poštivati suverenitet i teritorijalni integritet međusobno.

Ali, mjesec nakon proglašenja kosovske nezavisnosti, Hrvatska je priznala ovu republiku, zadajući još jedan težak udarac bratskoj Srbiji.

Fudbalskim rječnikom rečeno Hrvatska - Srbija 3:0. Možda neprimjereno zbog svega što se dešavalo, ali teško da u Srbiji to ne znaju. Naročito nakon nedavne kampanje grafitima kroz Hrvatsku i onih groznih poruka srpskim ženama i djeci. Bratski, nema šta.

No, u svim tim pomirenjima i ljubljenju srpske i hrvatske države ima jedan narod koji je platio najveću cijenu te ljubavi. Muslimani, Bošnjaci, Bosanci ili jednostavno oni koji vole Bosnu i Hercegovinu kao svoju domovinu i državu.

Jer, svaki put kad su hrvatska i srpska politika dogovarale ljubav zveckali su noževima, naoštrenim za muslimanska, bošnjačka, bosanska grla. Svaki put su njihove vezane zastave prouzrokovale klanje jedne etničke skupine, jednog naroda. Bilo je dovoljno da ste za Bosnu i Hercegovinu u njenim granicama i vi ste “opravdana” meta srpskohrvatskih mitomana, koljača i zločinaca.

Od onog Cvetković - Maček, do ovog u najavi Vučić - Milanović, crna nam se sudbina sprema.

Četrdesetih klali su nas ustaše i četnici, devedestih su nas klali četnici i ustaše. Šta nam onda sprema nova verzija srpsko - hrvatskog bratstva.

Sudeći prema Memorandumu SANU 2 i ustaško - zločinačkoj politici Hrvatske prema BiH, opet nam je pripremljena uloga jagnjeta za klanje.

Jer, ni srpski ni hrvatski dio nikada nije odustao od podjele zemlje koja je preživjela najveća svjetska carstva. Bila i opstala. Ali, hrvatsko - srpski mitomani i fašisti konačno su spoznali da su najveća prepreka za podjelu BiH zapravo oni koji Bosnu i Hercegovinu vole više od života.

Kada nisu uspjeli odvojenim agresijama, progonima, silovanjima, etničkim čišćenjem, UZP-om i genocidom, očito se spremaju za posljednji pokušaj. Onaj politički. Ovaj put očito će pokušati zajedno.

Sprema li se onda Bošnjacima, Bosancima i Hercegovcima sudbina Ujgura. Historija je najbolja učiteljica a ona je u više navrata potvrdila da ljubljenje Srbije i Hrvatske znači krv, bol i patnju za Bosnu i Hercegovine.

Jer, da su čiste namjere “Aleksandra Cvetkovića” i “Andreja Mačeka”, oba naroda, i Srbi i Hrvati krenuli bi u mirenje s Bošnjacima, Bosancima i Hercegovcima. Jer oni su platili najveću cijenu svih srpskohrvatskih ljubavi. Ponajviše one ljubavi iz 90-ih. Ali očito da te namjere nema. Ni od Srba koji su na svojoj koži osjetili jasenovački genocid, ali ni od zapadnih promicatelja evropskih vrijednosti. Valjda i ono “J**** ćemo srpske žene i djecu” spada u te evropske vrijednosti. Valjda je to način iskazivanja velike ljubavi prema Srbima i Srbiji.

Neko je probudio Cvetkovića i Mačeka. A eto ti odmah iza ćoška Luburića i Mihailovića. A kako u Srbiji znaju proslaviti ljubav s Hrvatima najbolje pokazuju stihovi četničke omladine snimljeni na Youtube 2014. godine, a glase “oj ustaše, neka neka, duboka vas jama čeka… široka je jedan metar, a duboka kilometar”.

Kako god da prošao i završio pokušaj nove ljubavi, za najteže zločine osuđenih balkanskih država, jedan narod mora budno spavati. Spavati s jednim okom otvorenim. Vojnički rečeno, na gotovs.