Duraković: Čini se da su neuništivi, ali postoji snaga koja može (s)lomiti moć političara!

Piše: Esad Duraković/Depo

U odnosima političkih lidera i javnosti koja im objektivno daje moć (bez obzira što se ta javnost, ili njen određen dio, kasnije osjeća iznevjerenom) posebnu pažnju zaslužuje ono što bih mogao nazvati dramatičnim neskladom između liderske retorike i realnosti.

Politički lideri – radi preciznosti, valja istrajavati na ovoj sintagmi – njihovi portparoli posebno, svjesni su da njihov uspjeh u velikoj mjeri zavisi od njihovih oratorskih sposobnosti prema kojima javnost u pravilu ispoljava određenu slabost, odnosno naklonost. To je neka vrsta kolektivnog, simultanog „estetskog konzumiranja“ koje se zbiva, kao što je poznato, u velikim dvoranama, nekada čak na stadionima, na TV ekranima i td. Politički lideri vrlo ozbiljno i razložno računaju s tim. 

Međutim, problem je u tome što često nema usklađenosti prakse, „realnosti“ i njenog predstavljanja (političkim) oratorstvom. Štaviše, u krajnjim slučajevima, u iskustvu naroda/narōdā formirana je, tokom vremena, „figura ogorčenja“, ili „figura odbijanja“, izražena riječima: „…nemoj ti meni prosipat' politiku…“ i sl. Riječ je o kolektivnom i dugovjekom iskustvu koje treba uzeti krajnje ozbiljno. 

Svi ti izborni ili neki drugi partijski, partijsko-politički oratorski nastupi sadrže nezanemarljive elemente karnevalskog i katarzičnog istovremeno. Politika je nužno i u određenoj mjeri jedna vrsta opsejnarstva, posebno u društvima koja nemaju demokratske mehanizme razotkrivanja i sankcioniranja toga opsjenarstva.

Jedna je intelektualna moć koja crpi snagu iz valjanog razumijevanja stvarnosti i neposustale borbe za takvu njenu valjanost, a druga vrsta moći je ona politička/političarska koja crpi snagu iz instrumenata vlasti, iz birokratskih aparata uprave i td. – sve do upotrebe moći protiv intelektualaca

Pravi problem nastaje onda kada javnost uoči da između oratorski dopadljivo upakovanih ciljeva, programa, njihova mimikrijskog predstavljanja i td., na jednoj strani, i stvarnosnih efekata, na drugoj strani, postoje ozbiljni procjepi, čak rasjedi – da upotrijebim geološki termin. Tu na scenu stupa ona snaga društva koju zovemo intelektualcima, a od kojih politički lideri suštinski zaziru znajući za njihovu sposobnost i njihov društveno-etički instinkt, poriv da markiraju te rasjede te da ih u punoj artikulaciji predstavljaju javnosti, a to je već ozbiljna prijetnja moći političara. 

Drugim riječima, tu se sučeljavaju dvije vrste moći: jedna je intelektualna moć koja crpi snagu iz valjanog razumijevanja stvarnosti i neposustale borbe za takvu njenu valjanost, a druga vrsta moći je ona politička/političarska koja crpi snagu iz instrumenata vlasti, iz birokratskih aparata uprave i td. – sve do upotrebe moći protiv intelektualaca. 

Prva je potpuno utemeljena u slobodi, čak u oslobođenju, a druga je uvijek nadomak prinude, ili je već i u akciji prinude koju može ali i ne mora nastojati obrazložiti opsjenarstvom političke retorike. Čak i onda kada je intelektualac bespomoćan u svojoj akciji, on je intelektualno i moralno superioran, jer je njegova akcija zbog brige za bolji svijet a ne za partikularni interes. Intelektualac je Subjekt u punom značenju toga pojma, koji valjano razumijeva složene odnose stvarnosti i kontekste koji su uvijek iznimno važni za valjanu analizu i djelovanje. (Iako se čini digresivnim, na ovome mjestu valja ukazati ne besmislenost frekventne sintagme „nezavisni intelektualci“. Ne postoje „nezavisni intelektualci“ već postoje samo intelektualci. Njihova nezavisnost, nepristrasnost, objektivnost, nepotkupljivost ni po koju cijenu, je imanentna njihovom nazivu i akciji u onoj mjeri bez koje ne mogu postojati kao intelektualci. Ljudi vrlo često ne razlikuju pojmove obrazovan čovjek i intelektualac: neko može biti akademik a da nije intelektualac jer ne djeluje društveno i etički ispravno, ili ne djeluje nikako – pasivan je u socijalom smislu, a to je već saučesništvo. Pojmu intelektualac uvijek treba vraćati njegov puni sadržaj i dignitet.)

Čak i onda kada je intelektualac bespomoćan u svojoj akciji, on je intelektualno i moralno superioran, jer je njegova akcija zbog brige za bolji svijet a ne za partikularni interes

Naravno, u tome složenom kreiranju društvene zbilje značajnu ulogu imaju mediji kojima već pristaje atribut nezavisni, jer mnogi od njih su zavisni na unižavajući način budući da ih plaćaju određene političke strukture moći, tražeći od njih odgovarajuće promocijske usluge. Nevolja je utoliko veća što je normalno očekivati da mediji djeluju onako kako djeluju intelektualci – korektivno i nepotkupljivo – ali kada ne djeluju tako, onda je poraz njihove etičnosti (i profesionalnosti, dabome) totalan i ponižavajući. No, o medijima nekom drugom prilikom.

Intelektualci su zapravo i u krajnjoj liniji obavezni – u domenu svoje brige o društvu, a ne samo o struci ili nauci za koju su profilirani – da autoritetom svoje nepristrasnosti i obrazovanosti ukazuju na sve ozbiljne, a vrlo česte i društveno opasne deformacije političkog uma i etičnosti političkog/političarskog karaktera, budući da te deformacije, ili svojevrsna oboljenja, imaju dalekosežne društveno negativne posljedice. Intelektualci su pri tome svjesni rizika – najčešće egzistencijalnog – od gubitka zaposlenja do fizičkih likvidacija. 

U tome i jest uzvišenost njihove akcije. Istovremeno, tu se pokazuje još jedna bitna razlika između intelektualca i političkog lidera: borba političkog lidera je, uglavnom, partikularistička budući da se uvijek bori za dominaciju i interese svoje partije, a intelektualac se uvijek bori za opći interes. U tome počiva njegova umna, intelektualna i moralna nadmoć, ma koliko politički lideri vjerovali da stvari stoje drukčije: 

Oni su, ukoliko su već „oboljeli“, ionako izgubili kontakt s realnošću.