Sjećanje na Profu, (Muhamed Filipović, 1929-2020)

Prošla je godina dana od smrti akademika Muhameda Filipovića. Jednostavno smo ga zvali Profa, a javnost je koristila njegov nadimak Tunjo.

Mojoj generaciji na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, akademik Filipović predavao je logiku, metodologiju i filozofiju jezika. Iz njegovih predavanja pamtimo važne autore i njihove knjige. Od Aristotela (Organon), R. Descartesa (Discours de la methode), J. Lockea (An Essay Concerning Human Understanding), D. Humea (An Enquiry Concerning Human Understanding), I. Kanta (Kritik der reinen Vernunft), G. W. F. Hegela (Wissenschaft der Logik), do G. Fregea (Begriffsschrift), R. Carnapa (Der logische Aufbau der Welt), A. N. Whiteheada (Science and the Modern World), L. Wittgensteina (Tractatus logico-philosophicus / Logische Untersuchungen), M. Horkheimera (Eclipse of Reason), M. Bahtina (Marksizam i filozofija jezika) i mnogih drugih mislilaca i njihovih djela iz evropske i svjetske povijesti

Kao studenti, krajem 1980-ih godina, dijelili smo ugodan osjećaj učenika akademika Filipovića. Pratili smo njegov znanstveni i javni angažman u našem društvu. Deceniju kasnije, poslije bosanske apokalipse, imao sam čast i zadovoljstvo da javno promoviram knjige, naučno-istraživačke radove, ideje koje je profesor zastupao. U Sarajevu, Zagrebu, Tuzli, Brčkom, Novom Pazaru, Konjicu, Dubrovniku i mnogim drugim mjestima Bosne i regiona, akademik Filipović je bio omiljen i poštovan autor. Ljudi su ga voljeli slušati i pitati razna pitanja. On je uvijek glasom i uvjerljivošću erudite strpljivo objašnjavao “u čemu je stvar”.

Način na koji je “nosio” mišljenje o društvenim fenomenima, oblikovao je prepoznatljivu fenomenologiju i društvenu ontologiju bosanskog mišljenja. To je, nažalost, stvaralo reakciju poluobrazovanih aparatčika, s jedne strane, i spornih intelektualaca koji su zastupali antibosansku ideologiju, s druge strane. Zavist, nedoraslost, bahatost, političke “igranke”, nerazumijevanje, sirova moć, konzervativna ograničenost i slične “činjenice” društvene stvarnosti, u kojoj se odvijao život jednog mislećeg čovjeka, predstavljale su one gorke dane i noći kroz koje se probijao da rasvijetli mišljenjem događaje koji se tiču velikog broja ljudi i njihovih neizvjesnih sudbina. U tom egzistencijalnom škripcu akademik Filipović je proživio svoju životnu i intelektulanu pustolovinu. Odvažnog držanja i bistrog uma, vrhunskog dara za mišljenje, kako je govorila profesorica Jelena Berberović, akademik Filipović je svjedočio humanističku misao o bitnim fenomenima naše epohe. Nije bilo pitanja niti problema na koji se u svojim radovima ili javnim istupima nije osvrnuo i iskazao svoje mišljenje.

Danas se osjeti praznina među nama, u javnosti koju je profesor ispunjavao umnim i izazovnim stavovima. Stajo je često među nam kao miljokaz i ujedno kao gromobran, na putevima Bosne i čuvanja istine o bosanskom povijesnom iskustvu života. Tek trebamo promisliti šta je akademik Filipović govorio, pisao ili javno zastupao. U okviru bosanskih studija o njegovom djelu se trebaju pisati master teze i doktorske disertacije. U njegovom djelu je izvorište savremenog bosanskog mišljenja i duhovnosti. Bio je jedan od najvažnijih bosanskih mislilaca u 20. stoljeću…

Neka je lahka zemlja bosanska našem profesoru Muhamedu Filipoviću.