Politički beskičmenjaci ne mogu spasiti BiH od neprijatelja

Piše: Ernad Metaj

Pojačana aktivnost specijalnog izaslanika SAD-a za Zapadni Balkan Matthewa Palmera u BiH i njegovi razgovori sa domaćim političarima nagovještaj su promjena koje se u BiH dugo očekuju. Ono što brine je evidentno derogiranje institucija BiH na tom putu i ponovno guranje sudbine države u ruke onih koji su je 25 godina zarobili održavajući tenzije podjele kao stalne prijetnje novim sukobima. Stiče se dojam da antidržavnim politikama, posebno Milorada Dodika koji ima podršku Dragana Čovića, nema adekvatnog odgovora. U nedostatku znanja borba za BiH se svela na populističku retoriku koja nas vraća u devedesete, tačno tamo gdje žele njeni neprijatelji. 

Ponovo se stvara atmosfera u kojoj se politika svodi na „daj što daš, bolje išta nego ništa“, koju je još na Bošnjačkom saboru 1993. godine Nijaz Duraković ispravno ocijenio pogubnom za slobodnu i cjelovitu BiH. Nakon skoro 30 godina među onima koji sebe vole zvati probosanskim političarima nema nikoga poput Nijaza Durakovića jednako potrebnog kao i te 1993. da zaustavi „petokolonaše“ u vlastitim redovima čija vizija BiH nije puno drugačija od Dodikove i Čovićeve.

Više je utjecaja i snage u ratnom Predsjedništvu BiH imao Nijaz Duraković nego što ga danas imaju članovi Predsjedništva BiH Šefik Džaferović i Željko Komšić koji bi trebali biti protuteža secesionizmu Milorada Dodika i njegovih političkih partnera. Umnogome su sami sebe doveli u poziciju marginalnih političkih figura čiji je utjecaj na međunarodnom planu skoro pa beznačajan. Politike čiji su oni predstavnici potpuno su eutanazirale patriotski potencijal svodeći ga uglavnom na mrdanje kažiprstom koji niti je dokaz časnog obraza koji pokazuje, niti izraz bilo kakve moći dok se prijeteći upire u protivnike. S druge strane iako na Crnoj listi Dodik je faktor, jer mu vjetar u leđa daju oni koji BiH ne žele u NATO i EU.

Međunarodni ugled od kojeg ovisi i geopolitički položaj zemlje koja se predstavlja Komšić i Džaferović su demonstrirali na sarajevskom aerodromu gdje im je vakcine protiv koronavirusa donirao niko drugi nego predsjednik Srbije Aleksandar Vučić. Kroz njih dvojicu se reflektuje ukupna sposobnost „patriota“ da brinu o vlastitom narodu. Na ispitu prijateljstva preko nabavke vakcina u BiH su pali i međunarodni akteri koji se vode kao istinski prijatelji BiH. To su EU, SAD i Turska. Prvi, misli se na EU i SAD su mišiće u BiH jedino pokazali prilikom nametanja novih nameta preko akciza na gorivo gdje je „uvrtanje“ ruku bilo djelotvorno. Turske ima tek toliko da „patriote“ imaju gdje otići da bi isprosili ponešto za jačanje sopstvenog utjecaja, dok krupne investicije završavaju u Srbiji preko koje se živom drži i priča o autoputu Sarajevo – Beograd. „Patriote i njihovi prijatelji“ preko vakcina su direktno Balkan gurnuli u zagrljaj Kini i Rusiji koje svoj utjecaj ne grade isključivo na praznim floskulama.

Poziciju Komšića i Džaferovića u potpunosti je marginalizirao i predsjednik SDA Bakir Izetbegović pokazujući da je on neprikosnoveni lider stranke i koalicije kojeg se mora slijepo slijediti. Dodatnu snagu su mu ovih dana ulili i predstavnici američke i evropske administracije koji su pregovore oko izbornog zakona sveli na unutarstranačke pregovore SDA, HDZ-a i SNSD-a čime se direktno derogiraju državne institucije. Iako je javno govorio kako je protiv takvog rješavanja važnog pitanja kao što je Izmjena izbornog zakona, a kroz nju i neminovne intervencije na Ustav BiH Izetbegović je pristankom ipak samo potvrdio da mu država nije ništa više od „zlatne koke“ preko koje su se samo bogatile odabrane „patriote“.

Vrijeme je baš kao i 1993. da se okupe zdrave, iskrene i hrabre intelektualne snage koje će se opet suprostaviti rastakanju BiH, pa makar i mirnim putem. Ako su i imali Džaferović i Komšić su taj potencijal davno izgubili ispod skuta SDA, a odavno je jasno da o interesima BiH neće brinuti ni političke stranke koje su naslonjene na pipe iz međunarodnih fondova. BiH je opet na raskrsnici, samo što se još uvijek ne puca, a moglo bi ako se opet ne probude političke snage koje su i u najtežim trenucima čuvale vrijednosti multietničke BiH kao garanciju njene opstojnosti. Nijaza Durakovića više nema, a treba nam, baš kao i pameti jer ni OHR, ni jedna strana ambasada ovu zemlju ne mogu više voljeti od njenih ljudi koji nisu zaglibili u blatu kriminala.