Drug Hercegovac zna da za djecu Palestine i BiH nema sreće u njihovoj zemlji

Piše: Ernad Metaj

Mog druga Hercegovca ovih dana jako je boljela noga koje nema. Slike djece iz Gaze na čijim se licima smjenjuju suze i osmjesi kao česta promjena vremena su oživjele fantomske bolove koje je dugo imao nakon amputacije. Poslije tih slika mome drugu je teško zatvoriti oči jer naviru slike iz bosanskohercegovačkog rata i misli koje uporno povezuju stanje u Palestini s onim u BiH. 

Palestinci su narod bez države, a moj drug Hercegovac ima državu, ali u njoj nije konstitutivan. Nekad se kaže u svojoj zemlji osjeća kao Palestinac, a sve više ga je strah da bi ovi konstitutivni mogli od njega to i stvarno napraviti. 

Sretan je moj drug jer su Hamas i Izrael odlučili prekinuti sukobe. Iza njihovih raketa i dronova ostale su porušene kuće, uništene porodice, ginula su djeca, neka od njih ostala bez roditelja. A dijete ko dijete, nesvjesno je svoje traume koja je dublja od kanjona Kolorado, od svake rascjepkane koju zemljotres može napraviti na zemlji. Danas plaće jer je izgubilo dom, sutra oca, majku ili brata, a sutra se smije sitnici koja samo kod neiskvarenog djeteta može i treba da budi radost.

Djeca iz Gaze prave posljedice će tek osjetiti, kao i moj drug koji može podnijeti svaku bol, osim onaj koji mu je na duši. Ta bol čeka i djecu iz Gaze. Kod njih je i intenzivnija jer za razliku od BiH njima se stravične epizode ponavljaju periodično.

Zna moj drug Hercegovac da je generalni sekretar UN-a Antonio Guterres upravu kada tvrdi: „ako postoji pakao na zemlji, to je danas život djece u Gazi“. Iz iskustva BiH moj drug Hercegovac se boji da će se ta djeca ako ne odu iz svoje zemlje konstantno vrtjeti na krugovima opasanim oko pakla. 

U začaranom krugu zla odrasla su ratna djeca iz BiH. Mom drugu se čini da su u ratu bila sretnija, jer sada razumiju stvari. Sve njihove žrtve i traume nisu im donijele sreću. Ubijanje je jeste prestalo, ali to nije i ne može biti jedino mjerilo sreće. U zemlji koja i dalje kao budućnost nudi opciju sukoba ne može biti sreće. Ima loših i lošijih dana, osim ako niste jedan od političara koji su naučili svoju sreću graditi na tuđoj nesreći.

Mog druga Hercegovca jutros su zvali iz Saveza RVI i pitali ga da li je za to da bude prioritet u vakcinaciji. U tom pitanju se ogleda sav očaj stanja u BiH. Nebitno je da li se moj drug želi vakcinisati, ili ne, ali moj drug misli da je njega i hiljade onih koji su dali svoj dio tijela za odbranu BiH već trebalo vakcinisati. Ne bi on kaže primio vakcinu jer duboko vjeruje da svi trebamo biti jednaki. Ovako opet su i u vakcinaciji prioritet ministri i premijeri. Povratio bi na to moj drug Hercegovac, ali nema šta, čak je i stomak oguglao na nepravdu. Slično je i u Palestini, od mrtvih ljudi i srušenih kuća korist imaju samo lideri raznih pokreta čije bogatstvo i nekretnine izvan Palestine rastu svakog dana sa svakom kupljenom i ispaljenom raketom.

Moj drug ima djecu. Ne znaju kako je kada padaju granate, ali posljedice su gledali svakog dana svog odrastanja. Sretni su što im je otac ostao živ. Na njegove štake su se davno navikli, ili možda nisu, samo što nikoga osim njihovih najbližih nije ni briga. Isto čeka djecu iz Gaze. Zato moj drug svojoj i djeci Palestine želi da u budućnosti sanjaju svoju zemlju iz nekog mirnog kutka u svijetu gdje će njihova djeca imati normalno odrastanje.