(Ne)prijateljima BiH drug Hercegovac ne vidi alternativu

Piše: Ernad Metaj

Čita moj drug Hercegovac jutros kako Haris Silajdžić dok je vršio državne funkcije nikada nije posjetio susjednu Srbiju. Kada je trebao odbio je jer mu nisu dozvolili da obiđe Iliju Jurišića kojeg je Srbija pokazat će se kasnije neopravdano teretila za ratne zločine. Danas političari iz BiH idu na razgovore u Srbiju, a ništa se promijenilo nije. Hapšenje Edina Vranja na graničnom prelazu Uvac pokazalo je da Srbija ne odustaje od svoje strategije izjednačavanje zločinca i žrtve. Dogovora oko granice nema, a kilovati sa hidroelektrana na Drini i dalje pune samo kasu susjedne države.

Da odmah razjasnimo moj drug nije ekstremista, zagovornik je dijaloga, iskrenog i konstruktivnog, a za takav je potrebno imati poštovanje suprotne strane. Ne moramo se voljeti da bi se poštovali, a kako moj drug Hercegovac vidi sadašnji politički vrh u Srbiji niti voli, niti poštuje BiH. Zna moj drug da to nije samo do onih iz Srbije.

Nije moj drug ni Silajdžićev fan jer misli da mu preveliki ego nije dao da unutar BiH pristane na potrebne kompromise kako bi se stvari pomakle s mrtve tačke. Tu prije svega misli na rušenje aprilskog paketa koji možda nije bio najbolje rješenje, ali je bio i ostao jedini dokument oko kojeg se mogla postići saglasnost za potrebnu reformu Ustava BiH.

Moj drug Hercegovac misli da tadašnji predsjednik SDA Sulejman Tihić nije bio naivna politička figura što mu pokazuje činjenica da se nakon pada aprilskog paketa stanje u BiH samo pogoršavalo. Da aprilski paket nije bio tako loš za BiH kako su njegovi rušitelji tvrdili pokazale su stranke iz RS – a koje danas teško neko može privoliti da se vrate na pozicije koje su im tada bile prihvatljive. Iz njihove perspektive dobro je da do reforme nije došlo, a to znači samo jedno da bi država ipak jačala u odnosu na entitete. 

Ma koliko se razlikovali drugu Hercegovcu danas na političkom bojnom polju u F BiH nedostaju ljudi poput Silajdžića i Tihića. Iako različiti obojica su bili tvrdi i svojim nastupima sagovornike s druge strane tjerali na poštovanje. Tako je Silajdžić u dobroj mjeri uticao da Srbija zvanično usvoji kakav takav dokument o zabrani negiranja ratnih zločina i genocida, a Tihić je koliko toliko znao smiriti uvijek impulsivnog Dodika. Od tada do danas drug Hercegovac vidi da je Dodik postajao sve agresivniji, nestala je priča o rješenjima, ostao je samo kriminal iz kojeg predstavnici vlasti izvlače benefit, a koji se pokriva nacionalističkim izjavama i stalnom pričom o raspadu BiH.

Drugu Hercegovcu koji godinama luta Bosnom i Hercegovinom nadajući se da će i on postati konstitutivan mučno je gledati kako se niko ne trudi pronaći adekvatanm odgovor na destruktivne politike. Za to je potrebno puno više od zapaljive retorike i teatralnog lupanja šakom od sto. Drug Hercegovac se plaši da svi oni koji sebe vole nazivati probosanskim strankama ne propuste posljednji voz kako bi se konačno ujedinili i vratili BiH na pravi kolosjek. Vrijeme je da se onima koji atakuju na cjelovitost BiH odgovori jedinstveno i snažno, a za to ipak treba imati hrabrosti, poštenja i spremnosti na odricanje od vlastitog komfora.