Politički oprost kao nepravda za žrtvu i nagrada za zločinca

Piše: Sifet Kukuruz

Nakon agresije na BiH i izvršenog zločina genocida, masovnih ratnih zločina i zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava pitanje oprosta, zaborava i perspektive zajedničkog života, postalo je prvorazredno političko pitanje, i to, nažalost, pitanje dnevne politike. Tako danas, prilikom obilježavanja svakog značajnijeg događaja, političari izgovaraju riječ oprost u različitim kontekstima, ali ono što je posebno interesantno jeste činjenica da se u tom kontekstu žrtva uopšte ne pojavljuje kao subjekt oprosta, a istovremeno zločin i zločinac još uvijek ostaju samo "relativno identifikovani" i u sferi naslućivanja. 

Danas političari velikodušno opraštaju, pri čemu, za oprost koji udjeljuju nemaju saglasnost žrtve, ali što je potrebno posebno naglasiti, nemaju niti interes samog zločinca. I žrtva i zločinac su za "politički oprost" nebitni i oni i dalje ostaju svako u svom svijetu, žrtva u svijetu boli, a zločinac u stanju mržnje koja ga podstiče na novi zločin. Također, za političare je pitanje prirode zločina i njegove pravne kvalifikacije još uvijek u domenu političke rasprave i ono za svijet politike ostaje još uvijek "otvoreno" . U tom smislu, političari potpuno nejasno ili nikako pojašnjavaju da li oprost udjeljuju za počinjeni zločin genocida, agresiju, ratne zločine i zločine protiv čovječnosti i međunarodnog prava ili za nesretni sukob, tragični sukob, rat, kolektivni suicidalni čin ili neki drugi oblik kolektivnog nasilja i samodestrukcije.

Političari su u svom pragmatizmu još uvijek u potrazi za zajedničkim sadržiocem u odnosu na događaje za koje velikodušno udjeljuju oprost, pa se samo po sebi nameće pitanje, kako je moguće oprostiti nekome "nešto" u odnosu na što se i sami političari koji udjeljuju oprost još uvijek neće ili ne žele javno, jasno i glasno da odrede? 
U navedenom kontekstu, opravdano je od onih koji političkim dekretom udjeljuju oprost, zatražiti da svoju velikodušnost pojasne javnosti, sebi, žrtvi i zločincu i da javno dgovore na sljedeća pitanja:

1. Kako oprostiti ako se ne zna šta se oprašta?
2. Kako oprostiti ako zločinac ne postoji ili ako zvanično nije određen?
3. Kako oprostiti ako zločinac negira i ne priznaje počinjenji zločin?
4. Kako oprostiti ako zločinac ne traži i ne želi oprost?
5. Kako oprostiti ako zločinac ne priznaje postojanje žrtve ili žrtvu pretvara u zločinca?
6. Kako oprostiti ako zločinac ne prihvata, odnosno odbija oprost?
7. Kako oprostiti ako se zločinac nije pokajao?
8. Kako oprostiti zločincu koji tvrdi da je sama žrtva zločinac, a da je zločinac žrtva?
9. Kako oprostiti ako se zločinac nije odrekao namjere da ponovi zločin?
10. Kako oprostiti ako zločinac vlastiti zločin  prikazuje vlastitim uspjehom, ako veliča i slavi zločin? 
11. Kako oprostiti ako zločinac prikriva zločin?
12. Kako oprostiti ako zločinac uspostavlja uslove da ponovo počini zločin?

Oni koji udjeljuju politički oprost bi, prije svega, žrtvi morali dati odgovore na sljedeća pitanja:

1. u čije ime opraštaju?
2. po čijem odobrenju opraštaju?
2. da li znaju kome opraštaju?
3. da li znaju šta opraštaju?
4. šta njihov oprost znači ako ne postoji zločinac?
5. šta njihov oprost znači ako zločinac ne traži i odbija oprost?
6. šta njihov oprost znači ako zločinac iskazuje jasnu spremnost da ponovi zločin?
7. šta njihov oprost znači ako zločinac ne priznaje zločin?
8. šta njihov oprost znaći ako se zločinac nije pokajao?

Svi političari koji "udijele" oprost bi trebali žrtvi i javnosti objasniti šta biva sa "njihovim oprostom" u kontekstu naprijed opisanog ponašanja zločinca. Ostaje li takav oprost u nekom "međuprostoru" kao svojevrsna molba koja je "na čekanju" da bude uvažena, uslišana i prihvaćen od zločinca. Zašto oni koji opraštaju ne objasne žrtvi "status oprosta" u takvim okolnostima, s obzirom da su oprost dali pozivajući se upravo na žrtvu.

Ako oni koji opraštaju zločincu, pozivajući se na žrtvu, ne znaju odgovor na ova pitanja, onda oni ne bi smijeli izgovarati riječ oprost. Ako to nastave raditi, onda se njima takav oprost ne smije oprostiti. Za njih važi princip "Oprosti im Bože jer ne znaju šta rade", a ako u tome i dalje ustraju, onda za njih mora da važi princip "Oprosti im Bože, jer ja ne mogu".