EWB: Moguće da dođe do nasilja u BiH, ali veoma mala mogućnost za rat

(Patria) - Politička kriza u Bosni i Hercegovini dostigla takav nivo da mnogi tvrde da je ugrožen sam mir i da je novi rat neminovan, ali mada je trenutna politička kriza najozbiljnija u posljednih 20 godina, mogućnost da se ponovi rat kakav je bio 1990-ih je veoma mala jer za to nedostaje ljudstvo, naoružanje i motivacija, stoji u članku objavljenom na portalu European Western Balkans.

Kako navodi autor Valentino Grbavac, ovo ne znači da nije moguće “sporadično nasilje” u zemlji, ali je je veoma mala mogućnost da bi se rat koji je odnio 100.000 života u BiH 1990-ih i doveo do 2,3 miliona izbjeglica, mogao ponovo rasplamsati.

Razlog za to nije nedostatak mržnje ili nacionalističke retorike, “jer su međugrupni odnosi 2021. godine gori nego 1991. godine,” navodi on. Razlog je, po njemu, jednostavno taj što nijedan od tri konstitutivna naroda nema neophodna sredstva za početak i vođenje rata – “ljudstvo, sredstva i motivaciju.”

Ljudska snaga i vojni materijal

Autor kaže da su “bošnjačke snage (ARBiH)” 1995. godine “brojale 230 hiljada vojnika (od kojih su 96% bili Bošnjaci), hrvatske snage (HVO) su brojale oko 45 hiljada vojnika (uglavnom Hrvati iako je 1992. godine HVO bilo oko 15% bošnjaka) i srpske snage (VRS) su brojale je 155 hiljada vojnika (praktično u potpunosti Srbi). Drugim riječima, 1995. godine bilo je 430.000 vojnika u tri vojske, ili blizu nevjerojatnih 10% cjelokupne predratne populacije od 4,4 miliona”.

Sada je situacija dosta drugačija.

“Oružane snage BiH danas broje oko 8.800 vojnika. 20% su Hrvati, 34% Srbi i 46% Bošnjaci, što otprilike znači 1.800 hrvatskih vojnika, 3.000 srpskih vojnika i 4.000 bošnjačkih vojnika. Oružane snage imaju tri multietničke pješadijske brigade i mali broj jedinica za podršku, ali brigade se sastoje od tri jednonacionalna bataljona stacionirana u različitim gradovima, što znači da je vojska za sve namjere i svrhe podijeljena u tri odvojene snage.”

Kada se uzmu u obzir policijske snage, posljednji dostupni podaci od prije četiri godine govore da je u zemlji bilo sve skupa 7.300 bošnjaka, 2.500 hrvata i 8.500 srba policajaca.

“Time bi imali 11.300 Bošnjaka (42%), 4.300 Hrvata (16%) i 11.500 srpskih vojnika i policajaca (42%) od ukupno 27.100 obučenih naoružanih ljudi u oružanim i policijskim snagama.”

Trenutna populacija BiH se procjenjuje na nešto više od 2,6 miliona, od čega oko 350.000 Hrvata, 950.000 Srba i 1.3 miliona Bošnjaka.

“Mada 60-godišnjak može stisnuti okidač jednako lako kao i 18-godišnjak, ratovanje, posebno na krševitom i planinskom terenu BiH, zahtijeva mlade ljude. BiH je doživjela neviđeni porast emigracije u posljednjoj deceniji, a otprilike polovina mladih (15-30) je u nedavnom istraživanju izjavilo da planira napustiti zemlju. Stanovništvo je u prosjeku više od pet godina starije nego 1991. godine, što znači da je manje vojno sposobnih građana,” navodi on.

Kada bi došlo do scenarija potpune mobilizacije kao što je bilo 1990-ih, “maksimum koji bi sve tri strane mogle prikupiti, uključujući sadašnje aktivne policajce i vojnike, bio bi 20.000 za Hrvate, 55.000 za Srbe i 75.000 za Bošnjake, ili ukupno 150.000.”

Međutim u realnom slučaju bi te brojke bile mnogo manje “s obzirom na duboko razočaranje mladih u svoje predstavnike i činjenicu da je danas mnogo lakše emigrirati nego što je to bilo 1990-ih.”

Ali i u gore navedenom slučaju bi se došlo do situacije gdje bi bilo angažovano ukupno 150.000 ljudi, dok je taj broj bio 430.000 godine 1995., što znači da bi “trećina ljudstva pokrila potencijalni front širok kao i 1990-ih, koji je i tada bio preširok za raspoložive snage.”

Kvantitet vojnih snaga bi već predstavljao ogroman problem, ali bi njihov kvalitet mogao biti još važniji faktor, piše Grbavac.

“Svi osamnaestogodišnjaci u Jugoslaviji morali su da odsluže punu godinu u vojsci, da prođu i osnovnu obuku i specijalističku obuku, što je bio veliki faktor u tako brzoj mobilizaciji vojnika 1990-ih. Vojna služba u BiH je u potpunosti ukinuta 2006. godine, što znači da svi od 18 do 33 godine, koji čine ogromnu većinu stanovništva borbenog uzrasta, nemaju nikakvu vojnu obuku.”

Kada bi ovi mladi ljudi bili mobilizovani, bilo bi potrebno nekoliko mjeseci da se uspostavi “čak i najosnovnija borbena snaga za statičnu odbranu, a da do trenutka kada bi bilo koja strana u sukobu mogla biti spremna krenuti u pravu stratešku ofanzivu bi prošlo “najmanje godinu dana.”

Još jedan limitirajući faktor za takvu mogućnost je naoružanje.

“BiH nema mlazne avione, a nekoliko operativnih helikoptera koristi se prvenstveno za transport. Postoji otprilike 40 operativnih tenkova, 80 operativnih oklopnih vozila i oko 120 operativnih komada teške artiljerije, a ostatak je star nekoliko decenija i uglavnom je neupotrebljiv,” navodi se.

Poređenja radi, samo Srbi su 1992. godine imali 500 tenkova, 400 oklopnih vozila i oko 1.000 komada teške artiljerije.

“Drugim riječima, rat bi morao da se vodi isključivo lakim naoružanjem. Registrovano je oko 270.000 pištolja i lovačkog oružja, a mnogi ljudi su sakrili automatsko oružje iz rata. Međutim, dok bi AK-ovi (Kalašnjikovi), RPG-ovi i povremeno minobacači mogli biti dovoljni za stvaranje nasilja u nekolicini preostalih multietničkih gradova, oni nisu dovoljni za vođenje rata punih razmjera, čak i kada bi motivacija bila na visokom nivou, što ne bi bio slučaj.”

Motivacija

Autor je objasnio cilj rata koji se odvijao u BiH kao “osvajanje teritorije” i čišćenje “drugih” od nje, stvarajući homogena područja u BiH.

“Nažalost, ovo je bilo veoma efikasno. Danas 95% Srba živi u Republici Srpskoj (RS), 85% Bošnjaka živi u šest kantona sa bošnjačkom većinom, a 70% Hrvata živi u četiri kantona sa hrvatskom većinom. Većina gradova je monoetnička (na primjer, Sarajevo danas čini 82% Bošnjaka, a Hrvati i Srbi zajedno čine manje od 9% stanovništva), a nekoliko multietničkih gradova kao što su Brčko, Gornji Vakuf-Uskoplje ili Mostar još uvijek su podijeljeni po liniji fronta iz ratnog vremena na dva monoetnička dijela,” navodi on, uz komentar da je “multietnički karakter gradova bio dodatna žrtva užasnog rata 1990-ih.”

Međutim, ta tragična realnost također znači da postoji manjak motivacije za novi rat “jer sada sve strane kontrolišu monoetničku teritoriju koja obuhvata gotovo sve njihove pripadnike u BiH.”

“Hrvati, na primjer, nemaju razloga da ratuju sa Srbima jer je u RS-u ostalo otprilike 5.000 starijih Hrvata (od prijeratnih 145.000). Isto tako, na teritoriji Kantona 10, koju kontrolišu Hrvati, ostalo je oko 8.000 Srba. Naprosto, nema motiva za rat između Hrvata i Srba, i ako bi bilo ičega, s obzirom na njihovu političku saradnju tokom posljednje decenije u BiH, više bi bilo vjerovatno da bi bili saveznici nego neprijatelji ako započne novi rat.”

Autor zatim postavlja pitanje – uzimajući u obzir etničku homogenizaciju teritorije, šta bi moglo motivisati Bošnjake da, opremljeni samo malokalibarskim oružjem, marširaju u Banjaluku, gdje je 90% srpsko stanovništvo, da bi se suočili sa snagama istog nivoa?

Međutim, ovo su zaključci bazirani na pretpostavci da Srbija ili Hrvatska ne bi intervenisale, ali po procjeni autora, to najverovatnije ne bi bio slučaj s obzirom na nedavnu retoriku “Srpskog svijeta” i činjenicu da je predsjednik Hrvatske, članice NATO-a, uhvaćen na snimku kako govori da neće ostaviti “Hrvate u BiH s Bošnjacima” ako se Republika Srpska otcijepi.

“Da li bi bošnjačke snage pokušale da zauzmu Zapadnohercegovački kanton koji ima 99% Hrvatskog stanovništva ako dođe do novog sukoba? Šta bi uopće radili s tom teritorijom, s obzirom da je BiH već sada jedna od najrjeđe naseljenih zemalja u Evropi? Čak i da bude osvojeno, kako bi smirili i vladali područjem koje je potpuno naseljeno drugom etničkom grupom? Ko je spreman da rizikuje svoje živote i živote svoje porodice za teritoriju koju nema načina da efikasno kontroliše bez genocida i etničkog čišćenja?”

Grbavac ocjenjuje da je nedavna izjava Bakira Izetbegovića da bi Bošnjaci mobilizirali 200.000 vojnika kako bi spriječili raspad BiH, “jednostavno političko zauzimanje stava usmjereno na njegove birače i na međunarodnu zajednicu, a ne na realističnu izjavu.”

“Jednostavno, uprkos strepnji nekih, uglavnom dijasporskih, glasova, teritorija je postala etnički homogenizovana do te mjere da bi sveobuhvatnom ratu nedostajala odgovarajuća motivacija jer gotovo da nema više sporne multietničke teritorije. BiH je već jasno podijeljena,” zaključuje on.

Ali to ne isključuje mogućnost da bi moglo doći do “lokaliziranog nasilja između Bošnjaka i Srba u Brčkom ili Bošnjaka i Hrvata u Srednjoj Bosni.”

“Uprkos ovoj mogućnosti, nema naznaka da ovo nasilje ne bi ostalo lokalizovano.”

Međunarodni faktor

Mirovna misija Althea koju vodi EU danas ima 600 vojnika u BiH, navodi Grbavac, uz komentar da ova misija predstavlja u višoj mjeri problem nego ozbiljno sredstvo odvraćanja od sukoba jer bi ti vojnici mogli završiti kao taoci, što je bio slučaj tokom 1990-tih.

“U slučaju da se RS otcijepi (ili da se zajednički otcijepe RS i kantoni sa hrvatskom većinom u FBiH), Bošnjaci koji provode vojne akcije kako bi to spriječili rizikovali bi umiješanost Hrvatske i Srbije,” navodi on, te dodaje da trenutna homogenost teritorija i nedostatak međunarodnih snaga za zaustavljanje secesije znači da nema motiva za rat u BiH.

“Mogući su sukobi i terorističke aktivnosti manjih razmjera, poput onih koje smo viđali u posljednjih 25 godina, uključujući i podmetanje bombi u Bugojnu i Mostaru te ubijanja i zastrašivanja povratnika, ali to bi bilo daleko od sveopšteg rata.”

Međutim, Grbavac je podcrtao da činjenica da je mogućnost rata veoma mala ne znači da dvije glavne političke krize u zemlji, “bošnjačko-srpska zbog nedavne odluke OHR-a i bošnjačko-hrvatska o reformi izbornog zakona”, ne treba shvatiti ozbiljno.

“BiH je na rubu potpunog kolapsa političkog sistema nakon tri godine zastoja, što bi moglo dovesti do raspada. Kako smo saznali 1990-ih, za rat nisu potrebne dvije (ili tri) voljne strane, ali je potrebno ljudstvo, vojni materijal i motivacija, a sve to danas u BiH jedva da postoji,” zaključio je on.