Odgovor mladeži HDZ-a: Logori, mučenja, ubistva, rušenje bogomolja, to vam je tzv. Herceg-Bosna

(Patria) - Mladež Hrvatske demokratske zajednice BiH oglasila se saopćenjem sa radnim naslovom 'Pitanje je bi li danas mladi kolega SDA-ovac Kurtović bio slobodan govoriti, kao što govori, da nije bilo Hrvatske zajednice Herceg Bosne'.

„Prije svega, moramo istaknuti da ćemo s ponosom spomendan na 18. novembra obilježavati dok živi i diše hrvatski narod u Bosni i Hercegovini - to je najvažniji dan
naše nacionalne povijesti, kao i jedan od najvažnijih datuma u povijesti države Bosne i Hercegovine. Prvi smo stali u njezinu zaštitu, dok je službeno Sarajevo tada jelo
tufahije“, govori mladež HDZ-a. 

A da mladež HDZ-a želi objektivno sagledati stvari i nazvati ih pravim imenom trebali bi prije svega iščitati presudu Međunarodnog suda u Hagu koji je 29. novembra 2017. godine donio svoj sud o karakteru te paradržavne tvorevine ocijenivši da je nastala putem Udruženog zločinačkog poduhvata, dok je političkom i vojnom vrhu (Prlić, Praljak, Ćorić, Petković, Stojić, Pušić) te paradržave izrekao kazne od 111 godina zatvora.

Jedan od osuđenih Slobodan Praljak nije imao hrabrosti da se suoči s izrečenom presudom od 20 godina zatvora, pa je u sudnici popio otrov od kojeg je preminuo. Vodeći političari HDZ-a u BiH i državni vrh susjedne Hrvatske odao je počasti osuđenom zločincu Praljku, a Sabor mu je upriličio minutu šutnje. Kolega Haris Ljevo godinama je pisao o zlu koje je ova UZP ideja donijela građanima BiH, a dio puštamo u nastavku. 

„Takozvana Herceg-Bosna postojala je oko tri godine, i za to kratko vrijeme nije imala vremena da proizvede nekog nobelovca iz oblasti fizike, matematike ili književnosti, nije stvorila nijednog sportistu koji je ostvario rezultat vrijedan spomena, firme u toj paradržavici nisu se bavile proizvodnjom kvalitetnih čokolada, izgradnjom puteva, željeznica...
Međutim, za vrlo kratko vrijeme, na prostoru pod kontrolom vlasti tzv. Herceg-Bosne desilo se toliko značajnih događaja da će historičari imati materijala da se bave njima narednih nekoliko stoljeća. Da bi ih pobrojali sve potrebne su hiljade stranica, ali spomenut ću samo neke.

Srušena džamija u Ahmićima

Pokolj u Ahmićima izvršen je 16. aprila 1993. godine u kojem su pripadnici jedinice Jokeri ubili 116 bošnjačkih civila, veliki broj žena i djece, među kojima i tromjesečnu bebu. Mozak operacije u Ahmićima Dario Kordić osuđen je pred Međunarodnim sudom za ratne zločine u Hagu na 25 godina zatvora, a nakon izlaska iz zatvora bavi se držanjem vjerskih predavanja i borbom protiv prava žena na abortus, jer, prema njegovom mišljenju niko nema pravo oduzeti život koji je dao Bog.

Pokolj u Stupnom Dolu kod Vareša u kojem je ubijeno 38 Bošnjaka izvršen je 23. oktobra 1993. godine, a izvršili su ga pripadnici odreda Maturice i Apostoli pod komandom Ivice Rajića, koji je u Hagu priznao krivicu zašto je osuđen na 12 godina zatvora. Rajiću je komandu izdao Milivoj Petković, koji je u Hagu pravosnažno osuđen na 20 godina zatvora. Petković je Rajiću naredio da ide u Vareš i sredi situaciju, te da nema milosti ni prema kome.

Među najvećim simbolima propale državice svakako su i brojni logori među kojima su Dretelj, Heliodrom, Gabela...

Logor Heliodrom se nalazio kraj Rodoča, južno od Mostara, koji je ranije korišten samo kao heliodrom HVO-a čija su helikopterska skladišta i garaže prenamijenjena u zatvoreničke ćelije.
Pripadnici HVO-a su počeli držati bošnjačke muškarce u logoru od 1993. do polovine 1994. Broj zarobljenika bio je otprilike oko 1.800 u maju 1993., da bi u junu spao na oko 500.
Zatvorenici su bili psihički i fizički maltretirani. U najtežim slučajevima, prisiljeni su hodati ispred snaga HVO-a kao ljudski štit. Stražari su ih tukli, posebno ako bi HVO gubio na ratištu. Pojedini su zatvorenici vođeni na prisilni rad, kao što je kopanje rovova ili gradnja vojnih utvrda, ali i skupljanje tijela mrtvih HVO vojnika.

Lider HDZ-a Dragan Čović kao generalni direktor preduzeća Soko Mostar, u junu 1993. godine šalje zahtjev Josipu Praljku, tadašnjem zamjeniku upravitelja logora Heliodrom, da se "za potrebe Zrakoplovne industrije Soko Mostar omogući izuzimanje deset zatvorenika, a sa ciljem obavljanja određenih poslova". 
Odobrenje za preuzimanje pritvorenika potpisao je već sljedećeg dana Stanko Božić, direktor Centralnog vojno-istražnog zatvora Mostar. Kako je navedeno, "odlazak pritvorenika na rad van kruga zatvora u usmenom razgovoru sa ravnateljem Stanko Božićem odobrio je Berko Pušić".

Logori u Hercegovini bili su stvarno lice Herceg-Bosne

Tadašnja Herceg-Bosna nije bila imuna ni na terorizam. Iako danas hrvatski politički predstavnici iz BiH i Hrvatske kao začetnike terorizma na ovim prostorima, pa čak i u Evropi smatraju Bošnjake, događaj od 18. aprila 1993. godine iz Viteza ih demantuje.

Tanker koji je sadržavao pola tone eksploziva je eksplodirao blizu džamije u Starom Vitezu, uništavajući kancelarije ratnog predsjedništva bosanskih vlasti u Vitezu, te ubijajući najmanje šest ljudi i ranjavajući 50. Međunarodni krivični sud u Hagu  je prihvatio da se ova akcija može definisati kao čisti terorizam počinjen od strane elemenata unutar hrvatskih snaga koje su napadale bošnjačku populaciju Starog Viteza.

Pored terorizma, logora i pokolja, paradržavu Herceg-Bosnu karakterišu i planska granatiranja civilnih ciljeva poput pijace u Zenici. Pijacu u Zenici granatirao je HVO 19. aprila 1993. godine iz sela Putičevo, udaljenog 15 kilometara od Zenice, tom prilikom ubijajući 15 i ranjavajući 50 civila. Granate su doletjele u tri naleta po dvije, u 12:10h, 12:24h i 12:29.

Korištena su dva komada artiljerijskog oruđa: D-30 J Howitzeri na ručno punjenje sa sporom razmjenom vatre. Radilo se o profesionalno urađenom artiljerijskom napadu urađenom uz pomoć posmatrača. Dva danska člana ECMM-a su posjetila scenu masakra odmah nakon granatiranja i fotografirala mjesto zločina. Na fotografijama su prikazane scene devastacije pijace, razbacana tijela na zemlji, uništeni automobili i autobusko stajalište, te oštećene zgrade. Hrvati su okrivili Srbe za masakr, ali je MKSJ odbacio takve tvrdnje u predmetu Kordić.

Ubistva i mučenja u logorima pratilo je plansko uništavanje kulturnih spomenika Bosne i Hercegovini koji su svjedočili o višestoljetnom postojanju BiH kao države. Glavni simbol Mostara i Hercegovine Stari most srušen je 9. novembra 1993. godine kada je cijeli svijet zanijemio od ovog monstruoznog djela HVO-a. HVO je srušio Stari most kao dio kampanje granatiranja i teroriziranja Mostara. Dan ranije HVO je započeo s kampanjom rušenja mosta ispaljujući na desetine projektila u luk i kule, što je okončano sutradan njegovim konačnim rušenjem.
Nakon objavljivanja 36 stenograma Franje Tuđmana, može se zaključiti da je rušenje mosta bilo dio smišljene kampanje agresije Hrvatske, koja se, između ostalog, ogledala i u urbicidu..
Četvrt stoljeća nakon stravičnih zločina i logora, pravomoćne presude Suda u Hagu, političko rukovodstvo HDZ-a i stranaka okupljenih oko te stranke i Dragana Čovića slave taj projekat nazivajući ga težnjom hrvatskog naroda za opstankom u BiH“.

Vrijeme za suočavanjem s prošlošću i vlastitim zločinima očito još nije ni blizu.