Zajednička budućnost ne može se graditi ni sa Dodikom ni sa Stanivukovićem

Piše: A. Vrabac 

Na dan kada je u Banja Luci demonstrirana sila povodom neustavnog dana RS uz paradiranje naoružanih policijskih snaga MUP RS, Milorad Dodik i Draško Stanivuković su u pauzi između crkve i parade kroz zube procijedili tzv. osudu ili pokušaj izvinjenja zbog vrijeđanja Bošnjaka u povratničkim naseljima u RS nekoliko noći zaredom pa i na pravoslavni Božić. Bile su to iznuđene osude i u njima nema iskrenosti niti ijednom Bošnjaku ili povratniku može pružiti bilo kakvu utjehu dati nadu da se takve gnusne prijetnje i zastrašivanja neće ponoviti.

Osim što su i jedan i drugi glumili zbunjenost kao da nisu čuli za pucnjavu pored džamije u Janji, divljanje u Prijedoru, Brčkom, pa i Priboju iako je riječ o drugoj državi, Stanivuković je otišao i korak dalje pa je uz „osudu“ dodao i novu prijetnju.

“Suživot je imperativ isto kao što je imperativ i da RS postoji. Ona je neupitna i trajna. Niko neka ne dira RS i neće biti upitno da živimo zajedno, da se pomažemo i praznujemo sve praznike”, rekao je Stanivuković.

Šta je pod tim Stanivuković mislio nije obrazložio. Ali i ne treba. Dovoljno je što ne priznaje genocid u Srebrenici i što je usred Banja Luke otkrio ploču majoru Milanu Tepiću (JNA) koji je 1991., kada Stanivuković nije bio ni rođen, kod Bjelovara raznio tamošnju kasarnu te ubio 11 vojnika, a ranio 100 osoba. Na ovaj Stanivukovićev potez stigle su osude iz susjedne Hrvastke odakle su poručili da je ideja velike Srbije očito još uvijek živa.  

Ako je ko i pomislio da Stanivuković može biti neka nova snaga s kojom se može graditi svjetlija budućnost u BiH, čini se sve tačnijim tvrdnja Davora Dragičevića da bi bio gori od Dodika 100.000 puta. Danas Dragičevića na Trgu Krajine dok je držao transparent "Pravda za Davida" tražeći istinu o ubistvu svog djeteta opkoljen policajcima MUP RS, nije podržao ni Stanivuković ni Jelena Trivić, ni lideri tzv. opozicije Branislav Borenović, Mirko Šarović ili neki drugi opozicionari. Bili su zauzeti dokazivanjem ko više voli RS.

Dok god se osuda i izvinjenje Bošnjacima vezuje uz “ali” i neki uvjet ne može se vjerovati u iskrene namjere ni Stanivukovića niti bilo koga drugog iz političkog života.

Ni Stanivuković ni Dodik nijednom riječju nisu pozvali građane RS da prestanu s prijetnjama, već su samo poručili da se takve stvari zakonski sankcionišu. A stotine su primjera gdje nema nikakve sankcije, a prijetnje se nastavljaju. 

Svjetliju budućnost možemo graditi jedni s drugima, i to je sasvim normalno željeti, ali uz puno uvažavanje svih prava koja nam pripadaju kao građanima bez više ili manje prava, te uz iskreno prihvatanje istine o događajima u periodu 92-95 zasnovanih na presudama međunarodnih sudova i bez prijetnji o novim zločinima i ponavljanju historije. Jer kako graditi bilo kakvu budućnost ako se nekoga bojite ili mu ne vjerujete. 

Nova budućnost može se graditi s ljudima poput Vojina Mijatovića, Dragana Bursaća, Aleksandra Trifunovića, Srđana Šušnice, Srđana Puhala, Miodraga Živanovića, Tanje Topić, ali ne i onima kojima su Radovan Karadžić, Momčilo Krajišnik, Biljana Plavšić, Slobodan Milošević idoli, a ne ratni zločinci.