OD GARAŠANINA DO VUČIĆA Akademici i lideri vode srpski narod stazama hegemonizma, zločina i zbjega!

Piše: Rasim BELKO ([email protected])

Od prvog do posljednjeg plana velike Srbije usijanih hegemonističkih akademika i političara prošlo je skoro dva vijeka, ali se i pored poraza svih dosadašnjih planova, san o svim Srbima u jednoj državi nije ugasio. Žrtve i pustoš nakon neuspješnog provođenja tih planova nisu omele nove planere i njihove egzekutore. 

Počelo je 1844. Načertanijem Ilije Garašanina, nastavilo se bečkim dokumentom Vuka Stefanovića Karadžića “Srbi svi i svuda”, potom planom stvaranja velike Srbije iz 1941. Stevana Moljevića (“Homogena Srbija”), a svakako najkrvaviju izvedbu imao je prvi Memorandum SANU-a, kreiran u završnoj fazi postojanja Jugoslavije. 

Većina tih planova i dokumenata zasnivala se na cijepanju zemalja u susjedstvu Srbije i pripajanju dijelova sa srpskim stanovništvom. Dovelo je to srpski narod u poziciju da prečesto bude s pogrešne strane civilizacijskih vrijednosti i historije. 

Politički vrh Srbije, njihovi akademski i klerikalni poslušnici nisu prestali s kreiranjem zločinačkih planova ni nakon krvavog raspada bivše zajedničke države, pa su nam 2011. i 2019. ponudili nove planove, za nove zločine i nastavak sna o velikoj Srbiji. 

Zahvaljujući svim ranijim planovima Srbi su od sunarodnjaka Nikole Tesle i mnogih drugih velikana u različitim oblastima društva postali narod koij se cijepa na one koje je stid zločina počinjenih zarad njihovog jedinstva, i one koji slave najmonstruoznije evropske zločince poput Radovana Karadžića i Ratka Mladića. 

Baš kao što su Srbi narod koji je u Drugom svjetskom ratu platio dvostruku cijenu. Dok su s jedne strane bili antifašisti u borbi protiv osovina zla, s druge strane bile su zločinačke horde čiča Draže koje su klale i ubijale uglavnom civile, kaljajući borbu onih prvih. 

No, cijena opakih planova koju su plaćali Srbi izvan Srbije bila je mnogo veća, teža, gorča.

Devedesetih godina prošlog vijeka srpski narod je zahvaljujući ultranacionalističkim planovima i hegemonističkim težnjama akademika i političkog rukovodstva doveden u poziciju da se kolektivno stidi genocida i drugih zločina počinjenih u njegovo ime.

Danas, tri decenije poslije raspada Jugoslavije na planovima SANU-a, 26 godina poslije genocida, neka nova rukovodstva balkanskih Srba idu istom stazom kojom je išao Slobodan Milošević.  

A pitanje koje se legitimno može postaviti je imaju li Srbi snage za sudbinu koju im svojim politikama spremaju usijane nacionalističke politike. Jer, vijekovi historije na Balkanu uče nas da svako novo crtanje granica donosi nove ratove, žrtve i zločine.

To međutim ne zaustavlja srpsku akademsku elitu u kreiranju novih planova zla, pa smo od raspada Jugoslavije do danas iz kuhinje SANU-a dobili još dva memoranduma. 

I niti jedan od njih ni milimetra ne odstupa od onog što su svi prethodni slični dokumenti imali za cilj. Dok je na prvom Memorandumu, onom iz 1986. godine stvoren bh. entitet Republika Srpska, u Memorandumu 2 iz 2011. godine jasno je naznačeno da srbijanska politika mora pomagati otcjepljenje Republike Srpske. 

S druge strane, isti taj dokument kao pravac djelovanja navodi i destabilizaciju vlada susjednih država, provociranje unutrašnjeg nezadovoljstva i nemira. I srbijanska politika se apsolutno pridržavala tog plana, konstantno raspirujući tenzije u Bosni i Hercegovini, potom i u Crnoj Gori, održavajući stanje zamrznutog konflitka s pojačanom opašnošću od novih sukoba. 

Mijenjali su se premijeri i predsjednici, ali je hegemonistička težnja spram BiH zadržana kao primarni cilj srbijanske politike, a proširen i kroz ekonomsku, kulturnu i drugu agresiju na našu državu. 

Posljednji plan monstruozne akademske zajednice SANU postao je usmeno predanje, nije ni objavljen, ali je u javnom diskursu zaživio zahvaljujući kuririma rata poput Aleksandra Vulina, aktuelnog ministra unutrašnjih poslova, bivšeg ministra odbrane Srbije. 

Treći Memorandum iz 2019. je zapravo krunisanje onih prethodnih i osnovni cilj mu je stvaranje “srpskog sveta’. Srpski akademici ostali su vjerni svemu onome što je napisano još u Načertaniju, samo su metode izvršenja prilagođavali vremenu i prilikama. I ponovo se sve zasniva na mitomaniji o ugroženosti Srba i Srbije, pa tako Srbima Balkana zaštitu obećava Aleksandar Vulin, čovjek koji zbog hendikepa nije išao na služenje vojnog roka. . 

A da je politika na dokumentima SANU-a ozbiljan, šizofren, hendikep po vascijeli srpski rod Balkana pokazuje i Vulinova više puta ponovljena poruka “Zadatak ove generacije političara je da stvori ‘srpski svet’ da bi zaštitio Srbe. Ne budemo li ga mi stvorili, bojim se da sljedeću generaciju Srba nećemo ni dočekati”.

Nije li to zapravo samo prepakovana suština rečenice iz Miloševićevog govora na Gazimestanu, na Vidovdan 1989. godine: “Srpski narod je ove godine postao svjestan nužnosti svoje međusobne sloge kao neophodnog uslova za svoj sadašnji život i dalji razvoj”.

Identične poruke već godinama nam šalju Aleksandar Vučić i Milorad Dodik, poručujući da “Srbija i Republika Srpska hoće jasno kazati kako vode jedinstvenu politiku zaštite srpskog naroda”. I tako, dok balkanski Srbi doživljavaju sudbinu ekonosmkog egzodusa poput svih drugih, planeri zla iz Beograda i Banja Luke, pod palicom Moskve i uz asistenciju Srpske pravoslavne crkve i akademske zajednice, pripremaju neke nove ratove na kartama starim skoro dva stoljeća. 

Zaboravljaju pritom da su Srbi izgubili sve ratove koje su započinjali na fašističkim planovima svojih vođa i akademika. Žrtve koje su pritom plaćali nenadoknadivo su osiromašile narod koji je svijetu podario mnogo u kulturi, književnosti i umjetnosti. 

Sve što regija Zapadnog Balkana živi danas neumoljivo podsjeća na vrijeme kada se Milošević pripremao za krvavi pohod na Balkan i ujedinjenje svih Srba. Nadati se jedino da u srpskom korpusu na Balkanu postoji dovoljno onih koji će od tog ludila odvratiti svoje vođe. 

Jer, “srpski svet” je opasna fikcija političko - akademskog ludila, koja je prečesto prolijevala krv. Trebaju li srpskom narodu novi Mladići i hoće li čekati da se u odbrani od istih pokrenu nove traktorske kolone?