Beck: Plave kacige nisu pomogle BiH, okretanje glave od strahota u Ukrajini

Prije 30 godina srpski ekstremisti izvršili su napad na istočnu Bosnu. Za razliku od ruskih trupa u Ukrajini danas, njima je Blitzkrieg pošao za rukom. Srpske paravojne jedinice i četnici su za deset dana uspjeli zauzeti Istočnu Bosnu. Je li bilo dobro to što se Bosanci nisu branili? Je li bilo dobro što, da ne bi došlo do eskalacije rata, nisu bili vojno opremljeni? Je li je bilo bolje živjeti pod srpskom vladavinom nego ratovati? Danas su odgovori jasni. Vladavina četnika značila je u najmanju ruku protjerivanje, samovolju, strijeljanje, deportaciju u logore (Omarska), a za mnoge žene je to značilo odvođenje u 'hotele' za silovanje", piše Marieluise Beck u kolumni za "Zeit Online" pod naslovom "Je li to treba da bude Zapad sa svojim vrijednostima?".

Marieluise Beck je, prenosi dw.com, bila dugogodišnja zastupnica Bundestaga iz stranke Zelenih, koja je u vrijeme, kako se u listu navodi, srpsko-bosanskog rata osnovala humanitarnu organizaciju "Brücke der Hoffnung” (Most nade). Danas je aktivna i u Ukrajini, te 30 godina od napada na Bosnu i Hercegovinu, pravi paralele sa ratom Rusije protiv Ukrajine i navodi da je Zapad dugo oklijevao i potiskivao činjenicu da je usred Evrope divljao još jedan rat:

- Njemačka je navodno provocirala rat preranim priznavanjem Hrvatske od strane Hans-Dietricha Genschera. Činjenice govore suprotno: nakon ubistava počinjenih od strane četnika u Vukovaru, Genscher je forsirao priznavanje države – i ratnici su se povukli. U Bosni je bilo drugačije: stotine hiljada ljudi izašlo je na proteste protiv rata u Sarajevu: 'Ne ratu', 'Hoćemo da živimo' - miroljubivi građani su se suprotstavili nacionalnom ludilu. Sarajevo je bilo multikulturalni grad, ali ekstremisti su katolike pretvorili u Hrvate, pravoslavce u Srbe, a muslimane u Bošnjake. 'Ostali', kao na primjer Jevreji, nisu postojali.

Za to vrijeme Zapad je sjedio skrštenih ruku: 'Nema oružja u kriznim područjima' glasila je odluka. Srbima je to odgovaralo. Vojska Jugoslavije bila je treća po veličini na Kontinentu. Vojna oprema je još prije ratova bila u Beogradu. Tako su mladi bosanski vojnici stajali u šumi bez šljemova i u patikama, pokušavajući da spriječe ulazak teško naoružane srpske vojske. Tamo gdje to nije uspjelo, vršen je teror nad civilima."

U kolumni objavljenoj 7. aprila, autorica piše kako je Zapad reagovao na taj način da je poslao Plave kacige, ali da im je bilo dozvoljeno samo da brane sami sebe:

"Zaprepaštenim vojnicima UN-a uskraćeno je bilo čak i pravo da unose hranu u enklave u konvojima s oružanom pratnjom. Zapad nije želio eskalaciju. Tako da su Bosanci ostavljeni da gladuju. Masovne grobnice u Prijedoru, slike izgladnjelih ljudi obrijanih glava u koncentracionom Omarska, ljudi u bijegu. Bio je to rat u Evropi. A SAD? Bill Clinton je prozivao Evropu. Zašto bi njegove trupe intervenisale? Sve se to oteglo tri godine. Rado je prihvaćen mit o građanskom ratu u kome se ne može intervenisati. A kraj je poznat: uplašeni mirovnjaci predali su 8.000 ljudi njihovim ubicama. Premalo se spominju mlade žene koje su morale da idu uz ove ubice kao pratnja u njihovim zlostavljanjima. Plavi šljemovi su tražili vazdušnu podršku. NATO avioni jesi poletjeli sa Sicilije, kružili iznad Srebrenice i – opet se vratili. Francuska se plašila za svoje vojnike u Žepi".

Nakon opisivanja događanja u devedesetima u Bosni i Hercegovini, autorka prelazi na slike nasilja i rata koje se danas mogu vidjeti u Ukrajini:

"Sada vidimo slike ubistava i terora u Buči. Ratni zločini, zločini protiv čovječnosti ili genocid? Buča je samo vrh ledenog brega. To je malo mjesto u odnosu na mnoge druge, poput Harkova i Mariupolja. [...]

Na Crnom moru stoji teška oklopna ruska ratna mornarica čije bi krstareće rakete mogle uništiti čitavu Ukrajinu, baš kao što to rade sa bombarderima i artiljerijom u Harkovu, Mariupolju i drugim mjestima. Ako dođe do toga, hoće li uopšte ostati još nešto da se uništi?

A mi okrećemo glave i skrećemo pogled. Tenkovi - jesu li oni zaista samo defanzivni? Vazdušna odbrana - kako bi to trebalo funkcionirati? A mi sami gotovo da nemamo nikakvu vojnu opremu u skladištima Bundeswehra", parafrazira Marieluise Beck diskusiju u njemačkoj javnosti i nastavlja:

„Tugujemo za Ukrajincima - kao što žalimo za holokaustom, za Srebrenicom i kao što žalimo za Bučom. Ukrajina je zapanjena: Je li to onaj Zapad i njegove vrijednosti u koje se vjeruje i za koje se bori?", pita autorka na kraju kolumne.