Nakon propasti EU integracija: Imati državu zahtijeva stalnu budnost!

Piše: Reuf Bajrović/Istraga.ba

Bosna i Hercegovina nikada neće postati članica EU! To je istina koju treba pogledati u oči i na osnovu nje praviti planove za budućnost BiH. Decenijama će se voditi debata oko toga šta je najvažniji uzrok propasti EU perspektive BiH, ali neosporno je da puno veću krivicu snosi Brisel nego sama Bosna i Hercegovina-posebno probosanske političke snage. Može se slobodno reći da je BiH žrtva islamofobije koja vlada u najmoćnijim krugovima u EU, i odluke Angele Merkel da Balkan uredi u saradnji s Moskvom u sklopu dugoročnog savezništva Njemačke političke elite sa Vladimirom Putinom. Crna Gora i Srbija su dolaskom Merkel preskočile BiH u vozu ka EU. Na samom začelju su ostale četiri zemlje sa značajnim procentom muslimana ili većinski muslimanskim stanovništvom. Ono što razlikuje BiH od Makedonije, Albanije i Kosova je činjenica da je gotovo potpuno okružena neprijateljski nastrojenim državama i da nije članica NATO, niti ima jake NATO snage na svom teritoriju – što je slučaj sa Kosovom. Dakle, pozicija BiH je teža i izazovnija od bilo koje druge države u regionu i na osnovu toga valja praviti planove za budućnost.

Za razliku od ranih devedesetih prošlog vijeka, BiH danas ima značajne vojne sposobnosti u vidu Oružanih snaga BiH, kao i ozbiljan domaći kapacitet u namjenskoj industriji. Nadalje, izuzetno mali procenat probosanski orijentisanih građana ima iluzije o prirodi namjera susjednih država. Uprkos činjenici da susjedne države imaju značajan uticaj na glavne medije u BiH, od šezdesetak posto građana koji su primarno lojalni Bosni i Hercegovini, većina je prema istraživanjima spremna da opet brani BiH u slučaju agresije. Dakle, kapacitet i volja za odbranu države su prisutniji nego kobne 1992. godine.

Budućnost BiH treba graditi bez straha od potencijalne propasti države zbog nestanka EU perspektive. Dugo se u javnom narativu mogla čuti tvrdnja da BiH kroz istoriju nikad nije opstajala kao nezavisna jedinka i da joj treba neki natkrovljujući državni ili multinacionalni kišobran. Istina je da je BiH bila dio Vizantije, Bugarske, Osmanskog carstva, Austrougarske i dvije Jugoslavije. Ali u hiljadugodišnoj istoriji je BiH bila i poprilično uspješno kraljevstvo u 14. i 15. vijeku  i već je trideset godina članica UN i drugih međunarodnih organizacija kao nezavisna država.

Historicistički argument kako BiH nikad nije bila uspješna kada je ostajala sama – i stoga ne može nikada biti uspješna kao takva – je netačan. Ali čak i da BiH nikad prije nije postojala, a da postojimo mi koji zadnjih trideset godina imamo nezavisnu državu o kojoj imamo svijest i koju smo spremni da branimo, opet bismo mogli da se ugledamo na današnji Izrael koji kao nezavisna država nije postojao preko dvije hiljade godina.

Način na koji je izraelska država napravljena nije od ključne važnosti za ono što mi možemo naučiti i primjeniti na sopstvenu budućnost, iako ga ne treba zanemariti kao dokaz da se države mogu praviti i održati silom. Naime, nas primarno treba da zanima kako je Izrael uspio da opstane okružen izuzetno neprijateljski nastrojenim susjedima? Fokus na vojnu moć, jak kapitalistički sistem uz otvorenu ekonomiju, integracija dijaspore u društvo  i odnos sa SAD su ono što BiH treba da prepiše od Izraela. Naša elita konačno treba da shvati da međunarodno pravo, koje je neosporno na našoj strani, ne znači ništa ako nema sile koja ga garantuje. Probosanska elita treba da shvati da sigurnost BiH više nikada ne smije da primarno ovisi o stranom faktoru, i post-EU period BiH istorije treba da bude vrijeme razvoja dodatnih vojnih kapaciteta, uz integraciju u NATO pakt kada to bude moguće. Iluzije o integraciji u EU su danas jednako opasne kao što su bile opasne iluzije o radničkoj klasi koja neće dozvoliti nacionalističke genocidne pohode devedesetih, a čije smo krajnje domete mogli vidjeti u srazu golorukih i dobronamjernih demonstranata sa SDS-ovim u Sarajevu snajperima u aprilu 1992. godine. Tolerancija koja je od Kulina bana krasila našu kulturu je snaga samo u onoj mjeri u kojoj je štiti oružana sila koja joj je predana.

Apeli na civilizacijske, posebno europske, vrijednosti treba da postanu dio naše komunikacijske strategije, nikako nešto što smatramo glavnim adutom za odbranu države. Gorka istina je da živimo na kontinentu koji je kroz istoriju progonio i protjerivao nehrišćanske narode. Od juga Španije, preko Holokausta, pa do Srebrenice se formiralo iskustvo nehrišćanskih naroda u Europi. To što današnja europska liberalno-demokratska društva tolerišu milione radnika iz islamskog svijeta ne znači da EU želi kao člana državu u kojoj muslimani imaju presudan uticaj na donošenje odluka. Prava mjera odnosa liberalne Europe prema muslimanima jeste činjenica da nikada niti jedan musliman ili muslimanka nisu imali bitnu izvršnu funkciju u EU birokratskoj mašineriji. Makron nam je napravio veliku uslugu zaustavljajući neiskreni proces integracije država europskih muslimana u EU, posebno to važi za BiH koja je objektivno jedina sigurnosno ugrožena. Bošnjaci, i oni koji nisu Bošnjaci a osjećaju lojalnost prema BiH, imaju šansu da u idućih nekoliko godina otklone sumnje o sopstvenom opstanku preuzimajući odgovornost za svoju budućnost. Ako se desi da nekada u bliskoj budućnosti u ključnim državama EU – posebno Njemačkoj i Francuskoj – na vlast dođu simpatizeri neofašizma ili neostaljnizima, biće kasno da se od BiH napravi tvrdi orah po uzoru na Izrael. Imajući u vidu trenutne (čak i demografske) trendove koji idu u korist probosanskih snaga, sve je do političke elite koja donosi odluke o BiH. Za tridesetak godina bismo mogli imati normalnu i uspješnu državu u kojoj demokratska većina nije taocem želje demografske manjine. Zašto da ne radimo na tome da 2043. vratimo republikansko uređenje BiH? Taj cilj je dostižan ako se u političkoj i društvenoj eliti napravi koncenzus oko toga!

Nema svaki narod kapacitet da izbori i zaštiti sopstvenu državu. Naroda je najmanje tri puta više nego nezavisnih država i mi ako budemo nastavili da se fokusiramo na politiku na nivou kantona i da sav svoj politički život svodimo na provincijske sukobe oko upravnih i nadzornih odbora, završićemo kao mnogi narodi koji su pokoreni od strane jačeg susjeda i nakon toga asimilacijom uništeni. Imati državu zahtijeva stalnu budnost, to je zadatak buduće generacije donosilaca odluka u ime BiH.