Izazov za Christiana Schmidta: Etnicitet ili građanstvo

Piše: dr.sci. Nermin Tursić

Mnogo se pisalo i osuđivao posljednji “histerični” istup visokog predstavnika za BiH, Christiana Schmidta, koji se desio u Goraždu. Interesantno je da je više javne pažnje privuklo nediplomatsko ponašanje, intonacija i neprimjeren rječnik nego sam sadržaj rečenica koje je uputio.

Naime, svojim stavovima je otkrio metodologiju kojom nastoji riješiti problem, a ona je skoro pa identična onoj kojom se koristila međunarodna zajednica prema “bosanskom pitanju” u periodu agresije. Ista se zasniva  na matrici “svi su krivi” ili “svi su isti” (i žrtve i zločinci). Odnosno, generalizacija problema je ostala nepromijenjena i u mirnodopskom periodu. Primjer toga je stav visokog predstavnika koji sve političke aktere u BiH kvalificira kao “političko smeće”. Unificiranom kvalifikacijom nitko nema “pravo da se buni”. Svi su na istoj “deredži” i oni koji prijete Zapadu i državi BiH Ruskom Federacijom i Vladimirom Putinom i oni koji bi u ime “ugroženih” etničkih prava i dalje dijelili BiH, uvlačili susjedne države da se neposredno miješaju u unutrašnja pitanja BiH i svojevoljno urušavali njen suverenitet.

Pored toga, za visokog predstavnika svi su isti, i oni koji se bore za opstojnost države i oni koji bore za njen nestanak sa političke karte svijeta. S tim u vezi bi morao znati elementarne stvari koje ne važe samo za BiH, nego su opće prirode. To je pravilo prema kojem nikada ne mogu biti svi isti, niti mogu biti svi krivi, niti svi nesposobni, niti svi neobrazovani, niti mogu biti svi nepošteni (…), jer se ta vrsta generalizacije ili univerzalnog kvantifikatora protivi općim načelima logike i stvara krajnje nepovjerenje javnosti prema institucijama vlasti (ukoliko je još i ostalo).

S druge strane, bliži se krajnji rok od šest sedmica kojeg je visoki predstavnik odredio za dogovor političkih aktera oko izmjene Izbornog zakona BiH. Iako se sa sigurnošću može reći da se u predstojećem periodu domaći politički akteri ne mogu dogovoriti oko izmjena pomenutog zakona, može se očekivati potencijalna intervencija Christiana Schmidta u pogledu vlastitog nametanja izmjena Izbornog zakona BiH. U skladu sa aktuelnom situacijom izborne izmjene se mogu rezultirati u tri modaliteta:

Prvi bi predstavljao instalaciju etničkog izbornog modela zasnovanog na zahtjevima UG HNS, HDZ BiH, HAZU-a i službene politike Hrvatske. Takav model ujedno znači ozakonjenje etničkog izbornog modela koji se zasniva na principu “svako bira svoje” čime se u potpunosti anulira kategorija apstraktnog građanina koja bi prema svojoj definiciji trebao da bude inkluzivni i nediskriminirajući ustavnopravni pojam. Model etničke “demokracije” bi označio kategorijalno i trajno podijeljeno BH društvo, a time i jasno onemogućen razvoj građanskog društva.

Opravdanje za eventualno ovakva postupanja visoki predstavnik bi vjerovatno tražio u normativnom dijelu Ustava BiH koji potvrđuje etničku demokratiju na čijim principima počiva cjelokupna organizacija državne vlasti. Samim time, takva vlast omogućuje i dominaciju etničkog interesa u odnosu na sve druge interese. Također i pritisci od strane zvanične hrvatske politike i diplomatije mogu poslužiti kao dodatni argument. Isti se odnose na zahtjev implementacije odluke Ustavnog suda BiH o izmjenama Izbornog zakona prema kojoj treba da “Hrvati ostvare pravo birati svoje predstavnike u zakonodavnu i izvršnu vlast, (…) jer BiH tvore tri konstitutivna, suverena i ravnopravna naroda (dopis HAZU-a visokom predstavniku u BiH od 25.08.2022.).”

Ukoliko ovim zahtjevima pridodamo i prijedlog prema kojem bi kantonima u FBiH sa manje od 3 % “konstitutivnog naroda” oduzeli zastupljenost tih naroda u Domu naroda FBiH, dobit ćemo još veći stepen diskriminacije unutar izbornog sistema. Samim time, prije nego što bi se mogao odlučiti za podršku takvom izbornom modelu, visoki predstavnik u BiH, Christian Schmidt, mora biti svjestan da ljudska prava ne mogu biti predmet procenta, niti se može razvijati demokratija koja ide u korist etno-homogenim sredinama. S druge strane, ozakonjenje nejednakog važenja glasa u izbornom procesu bi predstavljalo ozakonjenje aparthejda.

U suštini održavanje etničke ustavne koncepcije znači održavanje privilegije za etno-nacionalne političke partije koje se predstavljaju kao jedini legitimni predstavnici konstitutivnih naroda i jedini zaštitnici etničkih interesa. Ovakav model izmjene Izbornog zakona bi važio samo za entitet FBiH, ali bi službenu politiku u BiH održavao na principu zbira parcijalnih etničkih interesa, čiji ukupni proizvod nerijetko ide na štetu države i širokog interesa njenih građana.

Drugi primjer je da visoki predstavnik u BiH postupiti u skladu sa obavezujućim presudama međunarodnih i domaćih sudova koji su pravnim činjenicama utvrdili ustavnu diskriminaciju preko koje država BiH krši osnovna ljudska prava i vrši diskriminaciju nad vlastitim građanima.

Naime, prema postojećem Izbornom zakonu BiH predstavnicima koji dolaze izvan “konstitutivnih naroda” oduzeto je pasivno biračko pravo, jer je onemogućeno da se kandidiraju  za Dom naroda i Predsjedništvo BiH. Štaviše, Evropski sud za ljudska prava (ECHR) je u svojoj/im presudi/ama zaključio da je došlo vrijeme za uspostavljanje političkog sistema koji će omogućiti svim građanima i građankama BiH aktivno i pasivno biračko pravo (da biraju i budu birani) za sve nivoe vlasti, i to bez diskriminacije na osnovu etničke pripadnosti. Također je isključio mogućnost davanja posebnih prava konstitutivnim narodima.

Ukoliko bi visoki predstavnik postupio prema obavezujućim presudama, to bi značilo uspostava građanske države na cijeloj teritoriji BiH i vraćanja inkluzivne kategorije “građanina” u fokus izbornog procesa. To bi u principu trebalo rezultirati uspostavom ustavnog i demokratskog sistema u kome je građanin nasuprot “konstitutivnim narodima” titular suvereniteta, nosilac aktivnog i pasivnog biračkog prava, partner u procesu javnog odlučivanja i nosilac svih demokratskih vrijednosti. Takav “apstraktni građanin” ne znači sukob ili oduzimanje etničkog, kulturnog, vjerskog ili bilo kog drugog identiteta, nego bi predstavljao početak uspostave moderne, ustavne i građanske demokratije unutar države BiH.

Treći princip bi mogao biti princip ravnoteže između građanskog i etničkog. Odnosno, mogla bi se napraviti pravna kompilacija ova dva principa, ali ona bi predstavljala samo privremeni politički kompromis. Kao takva bi bez imalo sumnje samo predstavljala skriveni model etničke  “demokratije” koja bi i dalje funkcionirala uz stvarnu dominaciju kategorije tzv. “konstitutivnih naroda”.

Zbog složenosti “izbornog problema” najizvjesnije je da se visoki predstavnik neće upusti u izbornu reformu, posebno ne u toku predizborne kampanje koja bi sigurno uticala i na konačne izborne rezultate, nego, da se po okončanju izbora posredstvom međunarodne zajednice i njenih mehanizama pritiska izdejstvuje unutrašnji dogovor oko izborne reforme u BiH.

Na osnovu predstavljenih potencijalnih modela, jasno je da budućnost BH društva i dalje može ovisiti o dominaciji tzv. “konstitutivnosti naroda” ili nasuprot tome izgradnji građanskog društva, koje se može uspostaviti kroz odluku visokog predstavnika o izmjeni Izbornog zakona BiH, ili kroz proces prvih postizbornih parlamentarnih aktivnosti.