BiH pod NATO kišobranom, poslana poruka Dodiku ako krene u otcjepljenje

(Patria) - Tema najnovijeg Mosta Radija Slobodna Evropa bila je odnos NATO pakta prema Bosni i Hercegovini. Sagovornici su bili Ivana Stradner, savjetnica Fonda za zaštitu demokratije i naučna saradnica American Enterpise instituta iz Vašingtona, i Vedran Džihić, predavač na Fakultetu političkih nauka u Beču.

Bilo je riječi o tome šta podrazumijeva nedavna poruka generalnog sekretara NATO pakta Jensa Stoltenberga da zapadna vojna alijansa priprema set mjera posebno skrojenih za Bosnu i Hercegovinu, kako su na to reagovali Milorad Doduk, član Predsjedništva Bosne i Hercegovine, i ruska ambasada u Sarajevu, da li će Rusija staviti veto na produženje mandata EUFOR-a u Bosni i Hercegovini kada se o tome bude raspravljalo na sjednici Savjeta bezbjednosti u novembru ove godine, da li će NATO u tom slučaju poslati novu misiju u Bosnu i Hercegovinu, da li mu Dejtonski sporazum omoguhćava da to uradi i da li bi Mađarska, kao članica NATO pakta koja ima dobre odnose sa Moskvom i sa Miloradom Dodikom, mogla da stavi veto na slanje te misije.

Razgovaralo se i o tome zašto u američkom Kongresu sve više raste interesovanje za Bosnu i Hercegovinu, da li je njeno očuvanje strateški interes Vašingtona, zašto je Njemačka od svih zemalja Evropske unije naviše zainteresovana za bezbjednost Bosne i Hercegovije, kao i tome da li bi NATO vojno reagovao ako bi entitet Republika Srpska krenuo u otcjepljenje.

Omer Karabeg: Generalni sekretar NATO pakta Jens Stoltenberg nedavno je poručio da NATO razvija set mjera posebno skrojenih za Bosnu i Hercegovinu.

On je ovu poruku poslao kao odgovor na pismo Bisere Turković, ministarice inostranih poslova Bosne i Heregovine, koja je izrazila zabrinutost zbog bezbjednosne situacije u Bosni i Herceovini.

Imate li informacija o kakvom je setu mjera riječ?

Ivana Stradner: Nemam takve informacije, ali mogu da analiziram zašto se to desilo. S obzirom da već godinama vidimo destabilizaciju Bosne i Hercegovine i nedovoljan angažman Evropske unije, NATO je u ovom trenutku jedini ko može da garantuje bezbjednost BiH. Stoltenbergova poruka je kredibilan signal da Zapad brine o Balkanu, a Bosna i Hercegovina je veoma ugrožena zbog secesionističkih prijetnji Milorada Dodika.

Vedran Džihić: Do početka rata u Ukrajini 24. februara imao sam osjećaj da Zapad ima pasivan i letargičan odnos prema cijelom području Zapadnog Balkana, pa tako i prema Bosni i Hercegovini. Puštali su lokalne elite da mešetare, da igraju lokalne igrice i nisu bili svjesni da negativni uticaj, koji je dolazio iz Rusije i nekih drugih zemalja, može ozbiljno da ugrozi zapadne sigurnosne interese.

Nakon 24. februara ušli smo u novo računanje vremena. Promijenili su se globalni odnosi, došlo je do otvorene konfrontacije između Zapada i autoritarnih država kao što su Rusija i Kina. Imamo i novi rat na evropskom tlu. Zapadu, Evropskoj uniji i NATO savezu postalo je jasno da će na područjima, kao što je Zapadni Balkan gdje postoje dodirne tačke između Rusije i Kine i demokratskog, zapadnog svijeta, doći do zaoštravanja.

U takvoj situaciji Bosna i Hercegovina se našla između dvije vatre. Ona se od 1995. nalazi u sigurnosnoj zoni Zapada, ima trupe Evropske unije i mandat NATO-a na svojoj teritoriji, ali i snažan uticaj Rusije koja želi da od Bosne i Hercegovine napravi disfunkcionalnu državu što ide na ruku secesionističkim snagama. U tom kontekstu Stoltenbergova poruka imaće jako važan strateški uticaj na ono što će se događati u Bosni i Hercegovini.

Omer Karabeg: Na Stoltenbergovu poruku odmah je vrlo oštro reagovao Milorad Dodik, član Predsjedništva Bosne i Hercegovine, koji je rekao da NATO nema nikakvu ulogu u Bosni i Hercegovini i da nije čuvar njenog integriteta i suvereniteta. Zašto je Dodik požurio da reaguje?

Ivana Stradner: Takva retorika gospodina Dodika nije nikakvo iznenađenje, on samo reflektuje retoriku Kremlja, a Kremlj već godinama priča kako je širenje Zapada ka Rusiji velika opasnost i velika prijetnja što apsolutno nije tačno. To dokazuje i ovaj rat u Ukrajini. Bilo kakva odluka, koja se tiče NATO saveza u Bosni i Hercegovini, nailazi na veoma veliko negiranje gospodina Dodika i ljudi koji ga podržavaju.

I ruska ambasada u Bosni i Hercegovini je veoma oštro kritikovala bilo kakvo uplitanje NATO saveza u region i slala gomilu prijetnji. Da li NATO ima ulogu u Bosni I Hercegovini? Naravno da ima veliku ulogu što se tiče bezbjednosti jer Evropska unija nije konzistentna u svojoj politici prema Balkanu, pa tako i prema Bosni i Hercegovini. Previše je tu bilo šargarepa, a vrlo malo kazni i štapa. Čak nisu ni uvedene sankcije.

Slažem da poslije februara ove godine više ništa nije kao što je bilo. Balkan, posebno Bosna i Hercegovina, služe Rusiji kao dodatni front. Ali ne zato što Rusija želi da šalje tenkove na Balkan i da osvoji novu teritoriju već da bi pojačala etničke tenzije kako bi na Balkanu nastao haos, pa bi Evropa bila uvučena u rješavanje novih konflikata. Ne mislim da bi moglo da dođe do sukoba poput onih devedesetih godina, ali bilo kakve tenzije i eskalacije odvlače pažnju od rata u Ukrajini što je Putinov cilj.

Vedran Džihić: Milorad Dodik je već odavno napustio okvire razumne, demokratske i konstruktivne politike i koristi svaku priliku da opstruira, blokira i provocira, a u posljednje vrijeme je sve češće advocatus diaboli Kremlja i Putina. Suštinsko je pitanje kako će se Zapad postaviti prema Miloradu Dodiku, odnosno kako će NATO garantovati da Bosna i Hercegovina bude sigurna.

Nakon 24. februara NATO je povukao nekoliko važnih poteza. Prvi je bio pojačavanje trupa EUFOR-a u Bosni i Hercegovini. Bilo je i nekoliko jasnih demonstracija sile NATO-a na nebu Bosne i Hercegovine. Ovih dana su i američki bombarderi B-52 nadlijetali Bosnu i Hercegovinu. U Bosni i Hercegovini je mnogo drugačija situacija nego u Ukrajini jer NATO ovdje ima vojnike na terenu i u svakom momentu može da pojača te trupe, pa je manevarski prostor Rusije mnogo manji. NATO u svakom momentu može da reaguje na provokacije Milorada Dodika i Rusije.

Omer Karabeg: S obzirom da je Rusija protiv NATO prisustva u Bosni i Hercegovini, da li bi se moglo očekivati da će u novembru, kada se na sjednici Savjeta bezbjednosti Ujedinjenih nacija bude raspravljalo o produženju mandata EUFOR-a u Bosni i Hercegovini, staviti veto na produženje?

Ivana Stradner: Mislim da je to veoma izvjesno i ne bi me uopšte začudilo ako bi Moskva preduzela takav korak. Upravo zato NATO treba da Moskvi pošalje jasnu poruku da ne može da se igra vatrom na Balkanu, a posebno ne u Bosni i Hercegovini gdje su tenzije veoma velike. Velika Britanija je već u Bosnu i Hercegovinu poslala tim za borbu protiv dezinformacija i informacionih operacija Rusije.

Mislim da bi i NATO trebalo da pošalje takve timove. To je prva preventivna mjera koju Zapad treba da preduzme. Jer, kao što sam rekla, Moskva nema u planu da šalje tenkove, ali će raditi na tome da pojača postojeće tenzije. Tako funkcioniše njihova doktrina hibridnog rata. Druga preventivna mjera su ozbiljne sankcije. Ali da bi sankcije bile djelotvorne mora u to da se uključi i Evropska unija.

Vedran Džihić: Vjerujem da će Rusija staviti veto na produženje mandata EUFOR-a. Nema nikakvih izgleda da dođe do kompromisa u Vijeću sigurnosti. Zadnji kompromis, kada je produžen mandat EUFOR-u, bio je jako loš jer je bio uvjetovan degradacijom visokog predstavnika u Bosni i Hercegovini. Inače, Vijeće sigurnosti je u velikoj mjeri postalo disfunkcionalno i postavlja se pitanje kako će uopšte funkcionisati pošto Rusija opstruira svaki konstruktivan rad.

U takvoj situaciji postavlja se pitanje opcije B. Mislim da bi opcija B bila da se NATO pozove na svoj izvorni mandat koji je definisan u Dejtonskom sporazumu što bi mu omogućilo da pošalje trupe u Bosnu i Hercegovinu. To bi izavalo žestoke proteste Rusije i Milorada Dodika ukoliko u tom momentu i dalje bude na vlasti. Naravno i zvanične Srbije.

Omer Karabeg: Ako Rusija stavi veto na produženje mandata EUFOR-a, a NATO odluči da umjesto EUFORA pošalje drugu misiju u Bosnu i Hercegovinu, da li bi se moglo desiti da Mađarska, koja podržava Dodika i koja je zadržala dobre odnose sa Rusijom, stavi veto na slanje NATO-vih vojnika u Bosnu i Hercegovinu? Mađarska je članica NATO, a odluke se donose jednoglasno.

Ivana Stradner: To je veoma važno pitanje posebno imajući u vidu kako Mađarska trenutno reaguje na Ukrajinu. Bosna i Hercegovina nije toliko bitna Mađarskoj da bi zbog nje iritirala Zapad, ali možda bi to učnila zbog Rusije. Zato je jako bitno da se izradi plan B – da se napravi koalicija zemalja koje su spremne da intervenišu kada je ugrožen mir u Bosni i Hercegovini. Veoma je važno da postoji alternativna solucija ukoliko Mađarska stavi veto mada mislim da Orbanu nije u interesu da to uradi.

Omer Karabeg: A da li postoji mogućnost da koalicija zemalja pošalje trupe u Bosnu i Hercegovinu i pored protivljenja jedne članice NATO pakta?

Ivana Stradner: Vidjeli smo u prošlosti da su određene države pravile takve koalicije bez odobrenja svih članica NATO saveza.

Vedran Džihić: Mislim da Mađarska ne bi stavila veto pošto je Orban, kao i njegov susjed Aleksandar Vučić, veoma pragmatičan političar koji nastoji da izbalansira članstvo u Evropskoj uniji i NATO savezu sa odnosom prema Rusiji. Podsjetio bih da je Mađarska uvela sankcije Rusiji iako je Orban izraziti prijatelj Putina.

Mislim da NATO trupe u Bosni i Hercegovini nisu za njega toliki problem da bi svojim vetom iritirao Zapad. On ima mnoštvo drugih problema – i sa Evropskom unijom i u okviru NATO saveza i oko ljudskih prava i pravne države.

Omer Karabeg: U posljednje vrijeme u američkom Kongresu sve više raste interesovanje za Bosnu i Hercegovinu. U proceduru su upućena dva prijedloga zakona, koje podržavaju i demokrate i republikanci, čiji je cilj očuvanje Bosne i Hercegovine kao multietničke zajednice. Kako tumačite to naglo interesovanje Kongresa za Bosnu i Hercegovinu?

Ivana Stradner: Više od dvije decenije Amerika nije bila zainteresovana za Balkan zato što je poslije ratova devedesetih i takozvane demokratske revolucije u Srbiji 2000. Balkan bio prepušten Evropskoj uniji. Međutim, posljednjih godina zbog kineskog i ruskog uticaja Balkan je ponovo postao veoma zanimljiv Americi prije svega kao prijetnja miru u Evropi. To je glavni razlog što Amerika sada obraća pažnju na Balkan.

Vedran Džihić: Postoji određen broj kongresmena koji su zadnjih desetak, 15, 20 godina uvijek bili na strani Bosne i Hercegovine. S druge strane, očigledno je u Vašingtonu vlada strah da bi ruski ali i kineski uticaj mogli imati negativne sigurnosne reprekusije po američke strateške interese na Zapadnom Balkanu. Kad to kažem, ne mislim samo na Bosnu i Hercegovinu nego i na tenzije između Srbije i Kosova gdje Amerikanci imaju vojnu bazu.

Vidimo da i u širem mediteranskom regionu dolazi do nestabilnosti. Podsjetio bih da je nedavno u Jadranskom moru došlo do susreta američkih i talijanskih NATO brodova i ruske mornarice. Kad je riječ o američkoj politici prema Bosni i Hercegovini, za mene je mnogo važnije kako će se američka administracija pozicionirati prema političkim pitanjima koja su relevantna za Bosnu i Hercegovinu od onoga što se dešava u Kongresu.

Imamo oprečne signale koji dolaze iz State Departmenta i Bijele kuće, donekle i iz Senata i Predstavničkog doma. S jedne strane, postoji jasna opredjeljenost za očuvanje teritorijalnog integriteta i suvereniteta Bosne i Hercegovine i uvođenje sankcija Miloradu Dodiku dok u isto vrijeme neki zvaničnici State Departmenta otvoreno pokušavaju da podrže neke reforme izbornog zakona koje bi po meni destabilizirale Bosnu i Hercegovinu i učinile je nefunkcionalnijom državom nego što je sada. Ima tu mnoštvo nijansi, ali centralno je pitanje ima li Vašington dugoročnu političku viziju razvoja bosanskohercegovačkog društva.

Omer Karabeg: U jednom od dva zakonska prijedloga, koji su upućeni u proceduru, piše da je održavanje punog mandata EUFOR-a u Bosni i Hercegovini u interesu nacionalne bezbjednosti Sjedinjenih Američkih Država. Da li do znači da Bosna i Hercegovina dolazi na listu američkih prioriteta?

Ivana Stradner: Mi u Americi trenutno imamo mnogo većih problema nego što je Balkan. Imamo probleme sa Rusijom i Kinom, a i unutrašnje probleme. Balkan je samo dio problema koji se tiče pokušaja Rusije i Kine da destabilizuju Evropu i tako utiču i na sigurnost Sjedinjenih Američkih Država. Balkan je za Ameriku bitan u tom kontekstu. Mislim da je Balkan prije svega evropsko pitanje kojim treba da se bavi Evropska unija, a ne SAD.

Nažalost, i devedesetih godina je postojao isti problem koji imamo i sada – Evropa nije bila jedinstvena u tome kako treba riješiti krizu na Balkanu, pa je onda Amerika uskočila u rat i bila lider u rješavanje sukoba. I sada se isto događa. Amerika je ponovo preuzela liderstvo na Balkanu kako bi se riješile sadašnje tenzije.

Uvedene su sankcije određenim licima, prije neki dan je B-52 preletao iznad država Balkana. Tako da Amerika zaista dosta radi. A da li je Balkan glavni prioritet SAD-a? Daleko od toga. On je priroritet u kontekstu velikih geostrateških pitanja koja se tiču Kine i Rusije.

Vedran Džihić: Jasno je da Balkan ne može biti američki top prirotet, ali jeste među strateški važnim regijama za američku administraciju. Prije svega zbog toga što se na Balkanu nalaze američki vojnici i što je Amerika toliko učinila za tu regiju u zaustavljanja ratova devedesetih. Međutim, neovisno od toga da li je Balkan američki prioritet ili ne za mene je glavno pitanje da li postoji zajednička talasna dužina između Vašingtona i Brisela.

Vidjeli smo koliko je bilo kobno kada te zajedničke talasne dužine nije bilo za vrijeme Trumpove administracije gdje smo imali zaista opasne eskalacije u regiji, prije svega između Kosova i Srbije. Ona je sa Bidenom ponovo uspostavljena iako i tu postoje neki šumovi, ali za mene je bitno kako Amerika vidi Bosnu i Hercegovinu – kao građansku državu i demokratsko društvo zasnovano na vladavini prava i ravnopravnisti svih koji žive u toj državi ili pokušava da promovira neku vrstu kompromisa koji bi održao u životu etnopolitičku Bosnu i Hercegovinu koja se pokazala disfunkcionalnom jer stalno proizvodi krize.

Mislim da bi američka administracija mogla malo da zaviri u rezoluciju njemačkog Bundestaga o Bosni i Hercegovini koja je nedvosmislena po tom pitanju. Ako bi se Amerikanci našli na istoj liniji sa Berlinom, to bi bilo veoma dobro za budućnost Bosne i Hercegovine.

Omer Karabeg: Pominjali smo Evropsku uniju. Izgleda da je od svih zemalja Evropske unije Njemačka najviše zainteresovana za bezbjednost Bosne i Hercegovine. Čini se da ostale zemlje ne dijele takvu zabrinutost kao Njemačka.

Vedran Džihić: U Evropskoj uniji postoji kakofonija kad je riječ o Bosni i Hercegovini. Neke zemlje ne pokazuju nikakakvo interesovanje, a neke kao Francuska nemaju jasnu političku viziju Bosne i Hercegovine. Postoje i zemlje koje su opasne za budućnost Bosne i Hercegovine kao što je Mađarska koja manje-više direktno stoji iza Milorada Dodika. Kad je u pitanju Bosna i Hercegovina, Brisel ne govori istim jezikom.

Poslije promjene vlasti, Njemačka, kao najveća država Evropske unije, zauzela je nedvosmislen stav. Dok je Angela Merkel pravila kompromise sa autokratama na Zapadnom Balkanu, Olaf Scholz i Annalena Baerbock to ne čine. Rezolucija Bundestaga, usvojena početkom jula ove godine, pokazuje da u Berlinu postoji jasna vizija kako treba graditi bosanskohercegovačko društvo.

Pitanje je naravno da li Njemačka može ubijediti druge zemlje da krenu tim putem i da li može da zaustavi neke opasne nagovještaje koji dolaze iz nekih drugih zemalja Evropske unije i iz Rusije. Ali u svakom slučaju bez Berlina neće biti moguće krojiti budućnost Bosne i Hercegovine.

Ivana Stradner: Mislim da i Velika Britanija posljednjih godinu dana ima značajan uticaj u Bosni i Hercegovini. Za razliku od mnogih drugih zemalja London shvata da nije dovoljno samo ponuditi šargarepu već da je potebno i kazniti lidere koji onemogućavaju izgradnju liberalnog društva sa demokratskim vrijedostima. Mislim da i Evropska unija treba da na sličan način posmatra Bosnu i Hercegovinu i da shvati da nisu dovoljne samo prazne riječi već i sankcije.

Omer Karabeg: Pretpostavimo da Dodik procijeni da je došao trenutak da krene u otcjepljenje Republike Srpske što je već nekoliko puta najavljivao. Da li bi u tom trenutku NATO reagovao i poslao trupe ne čekajući nikakva odobrenja?

Ivana Stradner: Da li bi NATO poslao trupe ili ne – zaista ne znam, ali se nadam da bi takav korak bio preduzet. To što je Njemačka poslala dodatne trupe u misiju EUFOR-a, što je Velika Britanija poslala stručnjake za borbu protiv ruskih dezinformacija, kao i razne vojne vježbe – sve su to kredibilni signali Miloradu Dodiku kao i Rusiji šta će se desiti ako Republika Srpska krene u otcjepljenje.

Vedran Džihić: Prije svega mislim da se ta najavljena secesija ili “secesija u najavi” o kojoj slušamo niz godina najvjerovatnije neće desiti u skorije vrijeme pošto Milorad Dodik zna da sabere plus i minus i da shvati da bi u secesionističkom poduhvatu bio sam. Ruskih trupa nema, a Aleksandar Vučić, bez čije podrške to ne bi bilo moguće, ima druge probleme – Kosovo i kako da se pozicionira između Zapada, Kine i Rusije.

Tako da to nije realan scenario već Dodikova politička igra koju koristi da bi mobilizirao stanovništvo Republike Srpske i pojačao nacionalističku priču o ugroženosti Republike Srpske. Međutim, ako bi se kojim slučajem odlučio na tu, tako da kažem, harakiri akciju, mislim da Zapad tako nešto ne bi dopustio i da bi takav pokušaj bio osujećen – da li NATO trupama ili na neki drugi način. Vjerujem da to shvata i Milorad Dodik jer bi takav potez bio kraj njegove političke karijere.

Omer Karabeg: U zaključku, da li je Bosna i Hercegovina pod NATO kišobranom?

Ivana Stradner: Apsolutno da. Ovih dana NATO je povodom tenzija oko Kosova rekao da je spreman da reaguje na bilo kakvu destabilizaciju. Mislim da bi takav stav imao i kad je u pitanju Bosna i Hercegovina.

Vedran Džihić: I ja mislim da je Bosna i Hercegovina pod NATO kišobanom. To je nešto najminimalnije što NATO savez i Zapad mogu da učine za Bosnu i Hercegovinu. Ali možemo imati stabilnu sigurnosnu situaciju u Bosni i Hercegovini i u isto vrijeme totalni politički, društveni, ekonomski i socijalni haos u zemlji.

Tu agoniju vidimo nekoliko zadnjih mjeseci. Zbog toga su centralna pitanja za Bosnu i Hercegovinu političke prirode. Njihovo rješenje iziskuje konsenzus Vašingtona i Brisela bez koga Bosna i Hercegovina ne može krenuti naprijed.