Schmidt, Amerika i Britanija stali su uz bh. etnonacionaliste koji hoće da podijele BiH!

Pišu: Bodo Weber / Kurt Bassuener

Nešto više od sat vremena nakon zatvaranja biračkih mjesta na izborima u Bosni 2. oktobra, na američki poticaj (i uz samo britansku podršku među vodećim zapadnim silama), međunarodni visoki predstavnik Christian Schmidt nametnuo je izmjene i Izbornog zakona zemlje i Ustava jednog od dva entiteta, Federacije. Navedena namjera bila je poboljšanje funkcionalnosti vlade i poštovanje odluke Ustavnog suda BiH, a specifični mehanizmi naredbi su se razlikovali od njegovog ranijeg prijedloga koji je izazvao negodovanje javnosti – i međunarodne – kada je prvi put procurio krajem jula.

Ali suština tog poteza – i njegova očigledna motivacija – ostaju isti : umiriti jednu etnonacionalističku stranku – bh. ogranak Hrvatske demokratske zajednice (HDZ), tvrdokorne ratne političke stranke koju je ponovo kontrolirala susjedna Hrvatska posljednjih godina i godinama agitovalaza ovu promjenu kao jedinstveni vanjskopolitički cilj.

Schmidtova akcija ne samo da predstavlja povlačenje od američke politike za promoviranje veće integracije u Bosni i Hercegovini. To također pokazuje kontinuitet američke politike prema Balkanu od očigledno amoralnog i transakcijskog pristupa Trumpove administracije. Živahni i progresivni lideri civilnog društva u BiH, koji su se zalagali za ustavni sistem BiH koji bi u potpunosti uključivao ljude koji se ne identifikuju s jednom od tri etnonacionalističke grupe, Schmidtovu naredbu s pravom smatraju izdajom američke podrške za osiguranje individualnih prava ( uključujući i kako je naloženo u brojnim presudama Evropskog suda za ljudska prava). Umjesto toga, on učvršćuje oligarhijski status quo sadržan u Dejtonskom mirovnom sporazumu koji je okončao rat iz 1990-ih, ali je od tada većinu vremena zahvatio BiH u disfunkcionalnosti.

Schmidtova naredba i način na koji je razvijena i implementirana također pokazuje da, daleko od teme transatlantskog jedinstva svrhe koju je američki predsjednik Joe Biden hvalio sa svojom porukom “Amerika se vratila” saveznicima, prava poruka Evropi u Bosni je „Amerika je u pravu“, baš kao što je bio slučaj sa sramnim i haotičnim povlačenjem iz Afganistana. Njemačka je, posebno, bila ogorčena po ovom pitanju. EU je kolektivno stisnula zube i – diplomatski, ali naglašeno – distancirala se od nametanja visokog predstavnika. SAD su na taj način instrumentalizirale potrebu za projektiranjem demokratskog jedinstva na tragu Ukrajine kako bi ometale svoje saveznike za ostvarenu “pobjedu”. Upoznajte Ameriku na prvom mjestu, u Bidenovom stilu. Ovo se sasvim razlikuje od još uvijek očigledne potrebe za američkim vodstvom na Zapadu – katalizirajući novu politiku – i provodi je zajedno sa saveznicima.

Vrijeme izborne večeri

Tajming je podmukao. Prvobitni plan iz jula prekršio bi evropske i međunarodne konvencije o političkim pravima; ali promjena pravila igre odmah nakon završetka glasanja ne samo da udvostručuje taj prijedlog, već i ismijava prava građana BiH da glasaju i kandidiraju se za funkciju.

Schmidtovo insistiranje da se paket “odnosi samo na postizborno uspostavljanje indirektno izabranih tijela” je pogrešno, očigledno da bi ublažilo javno mnijenje, jer su ta tijela centar odlučivanja o etničkoj podjeli vlasti u dejtonskom sistemu. Njegov paket zapravo jača te mehanizme, oličene u gornjem parlamentarnom domu Federacije, Domu naroda, koji predstavlja tri “konstitutivna naroda” – zajednice tri glavne etničke grupe u Bosni – plus u manjoj mjeri sve one građane BiH koji se ne identifikuju kao takvi. Uprkos određenim ograničenim kozmetičkim promjenama prvobitnog prijedloga, suština i obrazloženje intervencije u politički i izborni sistem BiH ostaju nepromijenjeni.

Navedeno obrazloženje bilo je osujećivanje nastojanja HDZ-a BiH i njegovog predsjednika stranke i bivšeg člana tripartitnog bosanskohercegovačkog Predsjedništva Dragana Čovića da blokira provođenje izbornih rezultata u većinskoj bošnjačkoj i hrvatskoj Federaciji, jednom od dva entiteta koji su uspostavljeni Dejtonskim sporazumom. Čović je zaprijetio koracima koji bi stvorili institucionalno-ustavnu krizu blokiranjem postizborne implementacije njihovih rezultata ukoliko zahtjevi stranke da osigura svoju dominaciju kroz izborni sistem ostanu neispunjeni.

Schmidtovo nametanje eliminira mehanizme kojima bi HDZ BiH mogao stvoriti takvu blokadu. Ali u zamjenu za uklanjanje ove strukturalne poluge HDZ-a BiH, visoki predstavnik zadržava dva elementa julskog prijedloga čiji je cilj smirivanje HDZ-a BiH djelimično pristajanjem na njegove etnonacionalističke zahtjeve i jačanjem njegove težine u gornjim domovima u odnosu na političke izazivače.

Jačanje HDZ-ovog stiska

Jedan od tih elemenata odnosi se na presudu Ustavnog suda BiH iz 2016. godine u predmetu Bože Ljubića, lidera HDZ-a 1990., koji je tvrdio da je nametanje visokog predstavnika iz 2002. (da bi se izvršila odluka Ustavnog suda iz 2000.) nepravedno smanjilo Hrvatsko predstavljanje. Kontroverzni prijedlog od 3 posto koji je Schmidt prvobitno iznio ovog ljeta sada je zamijenjen povećanjem broja delegata klubova koji predstavljaju dominantne etničke grupe u Bosni – Bošnjaka (Muslimana), Hrvata i Srba – u Domu naroda Federacije sa 17 na 23. Ovom promjenom postiže se isti željeni rezultat: povećanje udjela delegata u klubu Hrvata koji se biraju iz kantona u uporištu HDZ-a BiH - Zapadna Hercegovina.

Prethodno je Ured visokog predstavnika (OHR) bio na stanovištu da je odluka o Ljubiću već provedena odlukom Centralne izborne komisije 2018. godine – stav koji je naknadno potvrdio i Ustavni sud. Time je ograničena šteta koju je presuda iz 2016. godine nanijela ustavnom poretku Federacije političkom otmicom Suda koji je omogućio donošenje presude Ljubić.

Ovom novom odredbom, OHR pravi pro-HDZ-ov zaokret sa svoje ranije artikulirane pozicije. Još perfidnije, visoki predstavnik ovu odredbu pokušava prodati kao jačanje manjinskih prava tvrdeći da se proširuju prava “drugih” nacionalnosti/etničnosti u BiH jer će njihov klub u Domu naroda Federacije biti proširen sa 7 delegata. do 11.

Druga odredba pomirenja odnosi se na jačanje kontrole HDZ-a nad izborom predsjednika Federacije (a preko njega i Vlade) u Domu naroda. Povišen je prag potreban za nominaciju kandidata za predsjednika Federacije, sa 6 od 17 članova (35,3%) na 11 od 23 člana (47,8%). Ovo je čak nešto više od praga predloženog u julu (8 od 17, ili 47%) – krećući se sa nešto više od trećine na skoro polovicu članova, povećavajući utjecaj HDZ-a.

Kraj trčanja oko opozicije

Za razliku od prijedloga iz jula, ovaj najnoviji Schmidtov paket, koji su potaknule Sjedinjene Države i podržan od Ujedinjenog Kraljevstva, nije unaprijed podijeljen ostalim članovima Međunarodnog vijeća za implementaciju mira, koje nadgleda OHR i zaduženo je za provedbu Dejtonskog mirovnog sporazuma. Naredba je izrečena bez podrške bilo kojeg drugog člana Upravnog odbora PIC-a. Njemačka je obavijestila Schmidta da ne podržava njegovo nametanje. Schmidtovo nametanje paketa amandmana stoga predstavlja historijsku nisku tačku u jedinstvu poslijeratne politike Zapada u BiH. Veoma je štetan na više nivoa.

Prvo, popušta pred ucjenama, nagrađujući prijetnju HDZ-a i njegovu uspješnu instrumentalizaciju pravnih struktura u prošlosti (kao što je odluka Ljubić) u kratkovidnom – i na kraju uzaludnom (o tome kasnije) – nastojanju da spriječi postizbornu krizu. Time nastavlja neuspješnu zapadnu politiku prilagođavanja planovima bh. etnonacionalista, koji su, čini se, odlučni da podijele Bosnu, a možda čak i da je podijele, dok tvrdokorni Srbi dižu buku oko secesije, a njihovi hrvatski kolege traže treći, odvojeni hrvatski entitet.

Umjesto da ih obuzda, Zapad potkopava ključne liberalno-demokratske vrijednosti i principe u ime svrsishodnosti i u korist pacifikacije . Posljednje dvije godine pregovora SAD-a i EU o “reformama izbornog zakona” s ciljem prilagođavanja Čoviću predstavljaju dubinu ove istorije. Proglašavajući napredak uz nametanje nazadovanja, međunarodna zajednica signalizira etnokratama da bi njihovi dezintegrativni programi mogli definirati ne samo zapadnu politiku, već i sadašnjost i budućnost BiH.

Drugo, cilj sprečavanja krize kroz smirivanje neće uspjeti čak i pod njegovim vlastitim uvjetima. U oligarhijskom sistemu podjele vlasti u BiH, nijedna institucionalna regulativa nema moć da se suprotstavi namjernom političkom opstrukcionizmu. Institucionalno osnaživanje vladajućih etnonacionalističkih elita zasnovanih na etničkom, jednopartijskom sistemu razmišljanja sigurno neće postići željeni efekat.

Treće, suprotno Schmidtovoj izjavi, ovo nametanje ne otvara put daljim reformama izbornog zakona koje su prijeko potrebne da bi se vratila franšiza Bosancima koji se ne identifikuju kao dio jedne od etnonacionalističkih grupa (“konstitutivnih naroda”). To bi zahtijevalo provođenje više presuda Evropskog suda za ljudska prava kojima se stavljaju van snage elementi Ustava BiH koji te tri grupe daju isključivu supremaciju, a konkretno sudske odluke u predmetima Sejdić-Finci i Zornić .

U stvari, Schmidtovi postupci će imati suprotan efekat. Dok te presude zahtijevaju promjenu ravnoteže između kolektivnih etničkih i individualnih prava u korist individualnih prava, promjene političkog i izbornog sistema koje je izvršio visoki predstavnik produbljuju etničke i etnoteritorijalne podjele unutar sistema.

Oštećivanje još uvijek neophodnog OHR-a

Četvrti način na koji Schmidt poretku nanosi štetu je prema instituciji samog OHR-a. Ovo čini više štete nego što su godinama učinili bilo koji od njegovih prethodnika ili onih članova Vijeća za implementaciju mira koji su deceniju i po zalagali za zatvaranje OHR-a. Od sada, braniti instituciju OHR-a – koja je potrebna, uz vojna sredstva odvraćanja, da bi se održao mir i podržavao napredak u Bosni sve dok je Dayton na vlasti – znači ne samo braniti je od tih aktera, već očigledno sada čak i od ciničnog držanja Sjedinjenih Država, UK-a i samog visokog predstavnika.

Peto, nasilnički učinak Bajdenove administracije snažno odražava vrednosno neutralan stav Trampove administracije i nastojanja njenog izaslanika Richarda Grenela za razmjenu zemljišta između Kosova i Srbije „hajde da se dogovorimo“. Američka podrška Schmidtovom Uredu očito je vođena ulogama srednjeg nivoa u State Departmentu koji ga guraju da nametne paket protiv volje svih članova Upravnog odbora EU PIC-a (uz samo podršku Hrvatske) i protiv stava vlastite njemačke vlade.

Sadašnja njemačka vlada također snosi odgovornost. Berlin, koji finansira jezgro njemačkih savjetnika Schmidta, nije se javno opirao njegovom potezu, zalažući se za vlastitu politiku ne promoviranja dalje podjele u BiH. Sada bi bilo vrijeme da Berlin zahtijeva reviziju politike od 360° o BiH i široj balkanskoj politici koja je za Zapad odavno zakasnila – i da provede vlastitu. Poslanici Bundestaga koji su bili glasni zagovornici principijelne politike prema BiH i Balkanu trebaju predvoditi vladu njemačkog kancelara Olafa Scholza.

Brojni članovi Evropskog parlamenta izrazili su svoje neslaganje sa Schmidtovim postupcima, a austrijski zastupnik Zelenih Tomas Vajc nazvao je to "šamarom u lice biračima". Ova grozna epizoda bi također trebala potaknuti davno zakašnjelo razmišljanje u Washingtonu i Londonu , gdje su zakonodavci proteklih mjeseci izrazili zabrinutost zbog pravca politike u Bosni i šire na Zapadnom Balkanu.

Trenutna američka i evropska politika nije u skladu sa stavom koji je liberalni demokratski Zapad zauzeo nakon ruske eskalacije iredentističkog rata protiv Ukrajine 24. februara. NATO – dok se s pravom suočava sa njim u Ukrajini. Bajden i državni sekretar Antony Blinken bi ovu epizodu trebali vidjeti kao pokazatelj američke politike koja je opasno zalutala – i treba je preispitati od prvih principa, zajedno sa saveznicima. Dok to ne urade, Sjedinjene Države efektivno provode politiku koja zapravo služi svojim geopolitičkim protivnicima, umjesto da ih izaziva.

Bodo Weber
Viši saradnik u Vijeću za politiku demokratizacije.

Kurt Bassuener
Suosnivač i viši saradnik Vijeća za politiku demokratizacije, think-tanka sa sjedištem u Berlinu.