Zašto se odugovlači sudski postupak: Pokušaj otuđenja Vakufa Gazi Turali-begove džamije

(Patria) - Nakon što je Kantonalni sud u Tuzli u potpunosti uvažio žalbu Islamske zajednice u BiH u vezi sa zaštitom imovine vakufa Gazi Turali-begove džamije u Tuzli, a riječ je o zemljištu na kojem se gradi stambeno-poslovni kompleks, uskoro će u Općinskom sudu u Tuzli ovaj postupak biti ponovljen.

Kantonalni sud je, naime, postupio po odluci Ustavnog suda BiH od 23. februara ove godine u kojoj je ustanovljeno kako su Grad Tuzla i Tuzla-Remont nezakonito i neovlašteno raspolagali nekretninama vakufa Gazi Turali-begove džamije. Time je uvažena i žalba na ništavnost nagodbe između firmi Tuzla-Remont, Bingo d.o.o. i Grada Tuzle, kojom je prometovano zemljište vakufa Gazi Turali-begove džamije na Brčanskoj Malti u Tuzli.

Ono što je još važnije jeste da su ustanovljeni i propusti nižih sudskih instanci u ovom slučaju, te je utvrđeno da je Islamskoj zajednici povrijeđeno pravo na pravično suđenje. U međuvremenu je Vakufska direkcija Islamske zajednice u BiH tražila i određivanje sudske mjere i privremene mjere osiguranja odnosno zabranu bilo kakvih građevinskih radova na predmetnim parcelama.

Prije početka glavne rasprave u Općinskom sudu u Tuzli u ovom predmetu podsjetit ćemo na dosadašnji sudski postupak, odnosno propuste sudova koje je ustanovio i Ustavni sud BiH.

Iako je samo zemljište vakufa Gazi Turali-begove džamije nacionalizirano i kao takvo bilo pod zabranom prometovanja, 2015. je ono ipak prometovano i od tada traje pravna borba da se ukaže na ništavnosti nagodbe koju je Grad Tuzla sklopio s investitorima.

Ustavni sud BiH je utvrdio kako je u presudama Općinskog suda u Tuzli od 20. decembra 2018., i Kantonalnog suda u Tuzli od 28. jula 2020., kojima se odbija tužba Vakufske direkcije Islamske zajednice u BiH, pogrešno ustanovljeno da IZ nema pravni interes u vezi s predmetnim nekretninama.

Naime, iz presuda nižih sudova je proizašlo da su IZ još 1946. godine u vrijeme agrarne reforme, na osnovu Zakona o agrarnoj reformi i kolonizaciji, bez ikakve naknade oduzete predmetne nekretnine i da su one, tokom godina, a uslijed raznih zakonskih izmjena i reformi, dobivale različit imovinski status od općenarodne imovine do, u konačnici dijelom privatizirane imovine. Zbog toga su zaključili da je IZ još 1946. godine izgubila bilo kakvo pravo na predmetnim nekretninama, pa zbog toga nema nikakav pravni interes u vezi s tim nekretninama.

Nadalje, a što je Ustavni sud zapazio, da se IZ obratila sudovima s tužbenim zahtjevom pozivajući se i na odredbe člana 365. Zakona o stvarnim pravima FBiH, a navedenim odredbama je propisana zabrana prenosa, otuđivanja, zamjene, kao i drugog oblika raspolaganja, između ostalog, zemljišta ako su pribavljena u društveno/državno vlasništvo na osnovu Zakona o agrarnoj reformi i kolonizaciji, a što je u konkretnom predmetu slučaj.

Zanimljivo je da su, s tim u vezi, navedeni niži sudovi u osporenim presudama istakli da su tuženi shodno navedenim zakonskim odredbama zaključenjem spornog sporazuma nezakonito i neovlašteno raspolagali predmetnim nekretninama, ali da, uprkos tome, oni zbog „nepostojanja pravnog interesa i ovlaštenja na strani apelantice“ nisu utvrdili njegovu ništavost?!

Za razliku od njih, Ustavni sud ukazuje na specifičnost situacije u konkretnom predmetu, a koja proizlazi iz oduzimanja prava vlasništva IZ na predmetnim nekretninama shodno propisima koji su bili na snazi u vrijeme oduzimanja, kao i nedonošenja zakonske regulative u vezi s restitucijom (koja ne podrazumijeva samo fizičko vraćanje imovine već i mogućnost pravičnog obeštećenja ranijeg vlasnika) kojom bi nesporno bile obuhvaćene i predmetne nekretnine.

U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća na stav Ustavnog suda i Evropskog suda prema kojem, po pitanju nametnutih ograničenja pri raspravljanju u sudskim postupcima, država uživa izvjesnu diskrecionu ocjenu, ali njom ne smije narušiti samu suštinu prava zaštićenog članom 6. stav 1. Evropske konvencije, već mora slijediti legitiman cilj i postići proporcionalnost između javnog interesa zajednice i osnovnih prava pojedinaca koji ne smiju snositi prevelik teret.

Stoga Ustavni sud BiH pravilno ukazuje na to da su zbog okolnosti konkretnog predmeta redovni sudovi prije donošenja svojih odluka morali izvršiti odgovarajuću analizu proporcionalnosti između (ne)postojanja pravnog interesa IZ i javnog interesa, odnosno vladavine prava, kao jednog od osnovnih načela za postojanje pravne sigurnosti svih subjekata prava. No, to nisu učinili.

- Postupajući na navedeni način, dakle, bez adekvatne analize u naprijed navedenom smislu, a istovremenim zaključcima da apelantica nema pravni interes u vezi s nekretninama koje su joj nekada oduzete, ali i da su tuženi u spornom sporazumu neovlašteno raspolagali predmetnim nekretninama, redovni sudovi su nesporno narušili navedena načela. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su apelanticini navodi osnovani – navodi se u zaključku presude Ustavnog suda BiH.

Treba napomenuti i to da su Grad Tuzla i Tuzla-Remont suprotno Zakonu o parničnom postupku uveli Bingo d.o.o. u postupak tek na glavnoj raspravi. 

Citirat ćemo još jedan bitan pasus iz presude Općinskog suda u Tuzli koju je osporio Ustavni sud BiH: „...stranke u parničnom postupku nisu ovlaštene utvrđivati da li je neka imovina privatizovana ili ne, a iz provedenih dokaza, odnosno akata Agencije za privatizaciju i ne proizilazi jasno koje su nekretnine privatizovane, pa su tuženi (Grad Tuzla, Remont Tuzla i Bingo d.o.o.) u prvom stavu sudske nagodbe raspolagali zahtjevom kojim ne mogu raspolagati.“ Dakle, Općinski sud u Tuzli je utvrdio da su u postupku raspolagali imovinom kojom nisu smjeli raspolagati.

Prema mišljenju pravnika, ovaj dio sudske presude je bio dovoljan ne samo pravobraniocu da pokrene postupak poništavanja prometovanja predmetne nekretnine, nego i da se pokrenu zakonom predviđeni postupci koji će utvrditi i krivičnu odgovornost pojedinaca koji su učestvovali u ovoj radnji. 

Stoga je najnovijom presudom Kantonalni sud u Tuzli naložio Općinskom sudu u Tuzli da u ponovnom odlučivanju održi glavnu raspravu na kojoj će omogućiti izjašnjenje strana u postupku i ponovno izvođenje dokaza, s tim da sud mora voditi računa o uputama samog Kantonalnog suda u Tuzli.

Podsjećamo, iz Islamske zajednice u BiH su u više navrata ukazali da se radi o postupku koji je iznimno značajan za cijelu Islamsku zajednicu u Bosni i Hercegovini jer se radi o pokušaju zaštite vakufske imovine stare 450 godina koja je, prema zvaničnim sudskim presudama, bespravno uzurpirana.