Podgorički izbori: Pobjeda desnog populizma i radikalnog nacionalizma

Piše: Nevena Kovačević

Nakon održanih lokalnih izbora, naročito onih u Podgorici, stvari su prilično jasne. Desilo se ono čega smo se mjesecima pribojavali. Suverenisti nijesu shvatili poruku sa parlamentarnih izbora. A poruka je bila jednostavna - ako Demokratska partija socijalista želi povratak na vlast, moraće da sprovede korjenite unutarpartijske reforme.

Neodlučnost, pasivnost i nespremnost da prihvate greške i nauče lekciju, platili su porazom u većini opština, a najteži je, svakako, gubitak vlasti u glavnom gradu nakon 24 godine. Nije pomogla ni izrazito pozitivna kampanja, koja je za razliku od onih koje su vodili politički protivnici, bila usmjerena na lokalne teme.

Očito da je tokom prethodne dvije godine izostalo kreiranje jasne strategije kojom bi se povratilo povjerenje birača. Suverenisti nijesu željeli da shvate da građani žele promjene, po svaku cijenu, makar te promjene bile u potpunosti neodržive. Prosječan građanin želi da ga obmanjujete, ne prihvata istinu i lakše mu je da vjeruje u bajke.

Ne zanimaju ga priče o neodrživosti reformi čiji su kreatori nekadašnji ministri iz apostolske Vlade Zdravka Krivokapića. Upravo je dio suverenista, svojim oslanjanjen na staru i izgubljenu slavu, ostavio manevarski prostor liderima Evrope sad da neracionalne birače ubijede kako će im Gradonačelnik sa lokalnog nivoa, bez bilo kakve moći i uticaja na rad parlamenta, dodatno povećati prosječnu zaradu. Jednostavno je - pun novčanik obezbjeđuje glasove.

Koga briga što nas je Evropa sad, ukidanjem doprinosa za zdravstveno osiguranje praktično dovela do kolapsa zdravstvenog sistema. Koga briga što nema ljekova za onkološke pacijente i dijabetičare. Koga briga što cijene vrtoglavo rastu i što ćemo uskoro, vrlo izvjesno, doživjeti grčki scenario. Zašto bi građani razmišljali o dugoročnoj budućnosti i očuvanju stabilnih javnih finansija? Zašto bi građanima interes države bio na prvom mjestu?

Građani žive za trenutak, ubijeđeni u ispravnost svojih odluka, jer oslobodioci rade u njihovu korist.

Upravo to je kobna greška, čije nesagledive posljedice ćemo osjetiti svi, ali, lakše je vjerovati da samozvani eksperti čarobnim štapićem mogu riješiti sve naše probleme. Ovako izgleda stanje svijesti prosječnog crnogorskog birača. Pametni će reći - narod je nezadovoljan, narod je sit podjela. Tačno je, umorni smo od podjela na nas i njih. Međutim, taj dio naroda naziva se apstinentima, a oni koji ne spadaju u tu grupu, snose odgovornost zbog loših odluka.

Volja naroda nije opravdanje za podršku ekspanziji desnog populizma i radikalnog nacionalizma. Nemojmo se zavaravati - lijevi populizam ne postoji. Proces rastakanja države započet je prije dvije godine, a zahvaljujući neracionalnosti birača i nesposobnosti suverenista da zemlju vrate na pravi put, plan kreatora srpskog i ruskog sveta se nesmetano odvija.

Glasanjem za desne populiste, građani su, svjesno ili nesvjesno podržali protivnike NATO alijanse i EU integracija, negatore genocida, promotere ratnih zločinaca i huškača, Putinofile i poslušnike Aleksandra Vučića i sveštenstva Srpske pravoslavne crkve.

Formalni Evropljani će, izvjesno je, koalirati sa proruskim Demokratskim frontom, koji simbolizuje sve prethodno navedeno. A da građani nijesu baš nesvjesno podržali nacionaliste, pokazalo nam je slavlje u više gradova sa srpskim zastavama, uz pjevanje fašističkih pjesama upućenih manjinskim narodima i svim građanima koji sebe ne smatraju dijelom srpskog bratstva.

Da zanemarimo Podgoricu. Proruski Demokratski front je osvojio apsolutnu većinu u Budvi, najvećoj primorskoj opštini, čime je ugušena, makar i prividna iskra građanske svijesti. Budvanski scenario se, nakon formiranja vlasti u Podgorici veoma lako može preliti na državni nivo.

Oni koji žive u Budvi i Nikšiću, opštinama gdje je DF uspostavio vlast, znajuu da je ova opcija, nažalost itekako realna.

Rezultatom u Podgorici su, očito zadovoljni svi, čak i lideri dvije partije koje kontrolišu izvršnu vlast, iako je podrška GP URA značajno smanjena u odnosu na prethodne izbore, dok Socijalistička narodna partija nije prešla cenzus. Dakle, živimo apsurd u kome većina ministarstava pripada partijama koje nemaju podršku ni građana, niti parlamenta.

Ipak, njihov cilj je ostvaren - poražen je suverenistički blok. Bilo bi previše optimistično nadati se da do dogovora o formiranju vlasti u Podgorici neće doći. Teorija kaže da nije realna koalicija koju će činiti politički akteri koji međusobno razmjenjuju najteže optužbe.

Praksa je nešto sasvim drugo.

Crnogorski oslobodioci nemaju elementarnog političkog dostojanstva, što su dokazali bezbroj puta u protekle dvije godine. Svi pristaju na dogovor, zarad jeftinih političkih poena i raspodjele funkcija, jer je mediokritetima fotelja najvažnija.

Teško je povjerovati da ima onih koji i dalje misle da među oslobodiocima postoji makar jedan lider, koji je građanski i proevropski orijentisan. Desnica može koalirati isključivo sa desnicom i tu nema dileme. Razlika je samo u stepenu radikalizma, a ciljevi i pravac političkog djelovanja su identični. Nijesu nam bile dovoljne dvije godine da to shvatimo.

Vidjeli smo kroz brojne primjere da nema ništa lakše od prelijetanja sa građanske ka desničarskoj orijentaciji. U toj igri, sve konbinacije su moguće, osim one koja bi podrazumijevala očuvanje
vitalnih nacionalnih interesa i vraćanje na evropski kurs. Suverenisti i dalje priželjkuju parlamentarne izbore. Iako je izvjesno da su prijevremeni izbori jedino rješenje za izlazak iz političke krize, pitanje je da li partije suverenističkog bloka, kroz zajednički, ili nastup u više kolona, mogu očekivati bilo kakav povoljan ishod.

Lokalni izbori su pokazali da suverenisti nemaju snagu, niti strategiju kojom bi homogenizovali biračko tijelo. Izostanak nacionalne homogenizacije ne može proizvesti pozitivan efekat.
Valjalo bi slijediti primjer Ivana Vukovića, koji je, u izbornoj noći sam izašao pred građane, preuzimajući odgovornost, iako je znao da loš rezultat nije proizvod negativnog učinka lokalne
vlasti. Ovo je bio potez odgovornog lidera, rijedak u crnogorskoj političkoj praksi.

Suštinski, nedostaju nam odgovorni političari. Da ih je bilo više koji su spremni da, poput još uvijek aktuelnog Gradonačelnika priznaju greške, iskazujući poštovanje prema građanima, danas
se Crna Gora ne bi nalazila u ovoj, naizgled bezizlaznoj situaciji. Podgorica će, nažalost, morati da se navikne na neku novu realnost, oličenu u pobjedi desnog populizma i radikalnog nacionalizma, koja označava poraz građanske Crne Gore. Možda nam formalno neće oduzeti nezavisnost, ali će, ako ovako nastavimo, dovršiti proces razgradnje osnovnog tkiva, odnosno, građanskog, multietničkog, sekularnog i antifašističkog karaktera zemlje.

A kad zemlji oduzmete identitet, ona postaje mrtvo slovo na papiru, država koja samo formalno postoji, dok njom suštinski upravljaju Beograd i Moskva. Upitno je može li se takva razgradnja spriječiti. Poziv suverenistima da konačno preuzmu odgovornost, ako već nije prekasno za to. Aktiviran je posljednji alarm za spas proevropske i zapadno orijentisane Crne Gore.