POLITIČKI PUCANJ U PRAVDU Lijevi, desni, srpski i hrvatski kadrovi BiH sporazumom zaštitili ratne zločince i Srbiju!

Piše: A. Čorbo-Zećo

U Srbiji se krije na desetine osoba osumnjičenih ili osuđenih za genocid u Srebrenici i druge ratne zločine koje potražuje BiH. To je stara vijest, a novo je samo obrazloženje novog glavnog tužioca Milanka Kajganića, koji je najavio rješavanje ovih slučajeva, a slučajevi će se okončati onako kako to priželjkuju oni koji su i pobjegli, ili će im se suditi u Srbiji ili će predmeti iščeznuti!

“Niko nije zadovoljan rezultatima, ali smo procesuirali značajni broj predmeta ratnih zločina. Trećina predmeta se odnosi na lica koja nisu dostupna BiH. Moramo naći način zajedno sa Mehanizmom međunarodnog tribunala i zajedno sa zemljama regije sa kojima smo u kontaktu, da dio optužnica iz tih predmeta prenesemo tim zemljama, jer nema izgleda da će oni biti procesuirani u BiH. Preko 300 KTRZ predmeta protiv poznatih izvršilaca, a od tog broja, 1/3 nisu dostupni pravosuđu BiH”, kazao je Kajganić.

Koliko, pak ima uopće smisla takve predmete davati Srbiji, na koji način će se oni okončati može zaključiti svaki laik. A, za to vrijeme pred Sudom BiH države za koju se borili sudi se pripadnicima Armije RBiH i MUP-a RBiH! To vodi ka mijenjanju historijskih činjenica, a u konačnici i u presude koje će na kraju zaključiti da je u BiH bio građanski rat. Za udruženi zločinački poduhvat terete se pripadnici Armije RBiH u nekoliko predmeta i to regionalno, slučaj Dudaković, predmet Čemerno, Konjic...

Stepenicu nižu od genocida za šta je presuđen vojni, politički i policijski vrh Republike Srpske! 

No, zašto Srbija neće izručiti one koji su u ime nje i ratovali treba potražiti u Ugovoru o izručenju između Srbije i BiH odakle su eksplicitno izuzeti genocid, zločin protiv čovječnosti i ratni zločin. To je taj pravni okvir na koji se pozvao i predsjednik Srbije Aleksandar Vučić kada je poručio da ne može Srbija izručiti BiH nekadašnjeg ratnog komandanta opštine Čajniče, Duška Kornjaču, za kojim je raspisana Interpolova potjernica, a koji je otkriven u Novom Sadu.

Priča o ovom ugovoru kreće 2014. godine kada je tadašnji ministar vanjskih poslova Zlatko Lagumdžija poslao akt Odluke o ratifikaciji ovog ugovora potpisanog 5. septembra 2013. godine u Beogradu.

Ranije je Predsjedništvo BiH 31. oktobra 2012. godine donijelo odluku o prihvatanju ugovora i ovlastilo Ministarstvo pravde da potpiše isti. To će kasnije učiniti Bariša Čolak, a u konačnici i Bakir Izetbegović kao predsjedavajući Predsjedništva BiH 16. oktobra 2014. godine. 

Potpisnici ovog 'štetnog' ugovora su i tadašnji predsjedavajući Doma naroda PSBiH Dragan Čović i predsjedavajući Predstavničkog doma PSBiH Milorad Živković.

Očito je da je cjelokupna politika BiH (SDP, SDA, HDZ i SNSD) svjesna štetnosti ovog ugovora na kraju kapitulirala pred beogradskim zahtjevima.

Iako su udruženja žrtava upozoravala na pogubnost potpisivanja ovakvog ugovora tadašnjoj politici to nije smetalo, dok su danas jako glasni kada je riječ zaštiti države i državotvornosti.
Murat Tahirović, predsjednik Udruženja žrtava i svjedoka genocida ističe za Patriju da na osnovu ugovora o izručenju potpisanog 2014. godine od strane BiH i Srbije više ne postoji nikakva mogućnost da se počinioci ratnog zločina, a koji su državljani Srbije, izruče Bosni i Hercegovini. 

„Onaj ko je potpisao taj ugovor u ime Bosne i Hercegovine bio je svjestan toga da oslobađa od odgovornosti sve ratne zločince pripadnike vojske, policije RS ali i sve one koji sa na razne načine dolazili iz Srbije u BiH i počinili su velike ratne zločine.

Danas možemo samo da posmatramo kako Tužilaštvo Bosne i Hercegovine popunjava normu na način da podiže optužnice koje su prošle sve procedure MKSJ, raznih sudova po svijetu, konstatirano da nema elemenata krivičnog djela ratni zločin, ali to je nažalost naša stvarnost i ona će se nastaviti.

To su predmeti kao što su Dobrovoljačka, Naser Orić, Lukić i drugi“, kaže Tahirović.