Evropska ljevica se mijenja: Od koga BiH očekuje pomoć

Piše: Armin Sijamić

Jasna podjela političkih stranaka u Evropi, onako kako je teorije i praksa poznaju desetljećima, stvar je prošlosti, barem u najvećem broju važnijih država na kontinentu. To se posebno odnosi na implementaciju tih politika u međunarodnim odnosima. Zato je oslanjanje na samo jednu od grupacija – ljevica, desnica ili centar postala gotovo pa besmislena.

Veliki talijanski filozof Gianni Vattimo, nazivan i „posljednji veliki talijanski filozof“, davne 2007. godine u svom zapaženom članku pitao se da li evropska ljevica ima bilo kakvu budućnost. Vattimo se pitao da li ljevica u velikim evropskim zemljama ima odgovor na izbornu pobjedu Nicolasa Sarkozya u Francuskoj i proročki tvrdio da će ta dešavanja imati odraz na „manje-više sve zemlje Evrope“. Pitao se Vattimo zašto je u njegovoj Italiji, gdje je u parlamentu bila većina iz „lijevog centra“, odobren nastavak vojne misije u Afganistanu, zadržavanje trupa u Libanu i slanje vojske u Irak pod izgovorom održavanja javnog reda, obuke trupa i borbe protiv terorizma. Zašto se pristaje na dizanje granice za odlazak u penziju i zašto se mora slušati Brisel kojeg se shvata kao centar i NATO-a i Evropske unije te zašto se uvijek mora slijediti američki koncept liberalizma koji produbljuje razlike između siromašnih i bogatih? Vattimu je stvar još „čudnija“ činjenicom da u Italiji tada vladaju nominalno ljevičari, pa čak i oni koji potiču iz komunističkih partija. Potom i daje odgovor da je to zbog ekonomske zavisnosti Italije od Brisela. Na koncu zaključuje da je takav razvoj situacije moguć zato što evropska ljevica gubi svoj identitet, a da desnica popunjava prazan prostor i jača.

Petnaest godina nakon toga može se zaključiti da je Vattimo bio u pravu za ljevicu, ali ne potpuno i za desnicu. Baš onako kako je ljevica odstupila od svojih osnovnih obilježja, to je uradio i najveći dio evropske desnice koja se pomjerila ka centru, odnosno u zonu konfora gdje se ne smeta nadnacionalnim institucijama, velikim korporacijama, pa čak ni autokratskim liderima sa kojima se igraju velike političke igre. To se vidjelo i u slučaju njemačkih konzervativaca. Prema pisanju Der Spiegela od prije desetak godina bivši njemački kancelar Helmut Kohl kritikovao je svoju „djevojčicu“ Angelu Merkel, kako ju je zvao, rekavši da je ona „uništila njegovu Evropu“. Kasnije je tvrdio da to nije rekao, ali razlaz sa Merkel se desio. Bivši kancelar se razišao sa svojom učenicom u poimanju kuda Evropa treba da ide i kakvu politiku treba da vodi konzervativni njemački CDU. Ovaj borac za ujedinjenje Njemačke i Evrope smatrao je da se ta stranka udaljava od svojih konzervativnih ideala. Kohlu je smetala loša njemačka vanjska politika, a kasnije i odluka Berlina da primi milione migranata. Smatrao je da Njemačka ne može primiti sve te ljude i da je pravilan pristup rješavanje problema u zemljama iz kojih migranti dolaze.

Ovi primjeri o dešavanjima u velikim državama Evrope govore o procesu koji je dobijao svoj oblik u godinama koje su slijedile: Velike evropske političke partije postale su slične, a svi oni koji bi se usprotivili sa pozicija ljevice ili desnice bili bi proglašeni za ekstremiste ili populiste. Tako bi u isti koš uz malo truda mogli biti svrstani rasisti i konzervativci, kao i borci za radnička prava i anarhisti. Bernie Sanders je u Sjedinjenim Američkim Državama proglašen za „radikalnog ljevičara“ zato što se zalagao za ono što je prije nekoliko desetljeća bilo normalno kod socijaldemokratskih vlada širom Evrope, na primjer zdravstveno osiguranje za sve ljude. Međutim, najvećim evropskim strankama je dozvoljeno sve, pa je saradnja sa autokratima u isto vrijeme i politička mudrost i neoprostiv grijeh.

Izbrisane granice

Takvim razvojem situacije u Evropi paralelno je rasla „otuđena država“, kako je Evropsku uniju zbog njene birokratije u naslovu svoje knjige nazvao grčki novinar Basil Coronakis, koji piše da njegov pristup u „prepravljanju Evrope možda izgleda komunistički, rasistički pa čak i anarhistički“. Tako može rasistički da zvuči njegov zaključak da „za nekoliko decenija može da se desi da njemački kancelar bude Kurd koji ne govori njemački, a predsjednik Pete republike frankofoni Afrikanac.“ Razlog tome je i činjenica da se koncept nacionalne države preispituje. Ta debata na Zapadu traje desetljećima, a trenutno pobjedu odnose oni koji vjeruju u nadnacionalni koncept i brisanje razlika, osim onih ekonomskih koje gotovo niko ne pominje, čak ni ljevica. To brine zagovornike stare ideje ljevice koja se obraća radničkoj klasi, obespravljenim, ugroženim i onim koji žele graditi pravedniji svijet ma koliko to djelovalo kao utopija. Koncept ujedinjene Evrope, kao vjerovatno najvećeg političkog dostignuća kontinenta ikada, prepituju obje strane iz različitih razloga.

Evropska ljevica na ova pitanja nema valjanog odgovora još od „trećeg puta“ koji je zagovarao Tony Blair. Ta kriza ljevice koja je evidentna i dalje brine Vattima. U junu 2019. godine u intervjuu za španski El Pais izjavio je da se „nada da će umrijeti prije nego sve pukne“, analizirajući krize koje potresaju Evropu. Jasno je i Vattimu i mnogima da se najveći dio tradicionalne ljevice u velikim evropskim državama pomjerio ka centru i da će se otuda teško pomjeriti u bliskoj budućnosti. Štaviše, sam njen pojam je i redefinisan. Danas se kolokvijalno u ljevicu ubraja gotovo sve ono što nije desnica, pa njen kvantitativni rast ne znači i njen kvalitativni uspon i odgovor na pitanja koja se nameću. Identitetska i rodna pitanja glavna su briga današnje evropske ljevice. To niko ljevici ne bi trebao uzeti za zlo sve dok stoji na onim pozicijama zbog kojih je kao takva profilisana i deklarisana.

Jaka evropska ljevica potrebna je evropskim zemljama, baš kao što je u SAD potreban balans i smjenjivost dvije najveće političke stranke. To političko klatno držalo je te dvije najrazvijenije političke zajednice žive i aktivne stoljećima. Iz sudara ta dva koncepta nastao je najrazvijeniji i najslobodniji dio svijeta.

Očekivanja iz BiH

Osvrnimo se sada i na domaći teren. Bosanskohercegovačka javnost u najvećoj mjeri očekuje razumijevanje za svoje probleme od svjetske ljevice, pa shodno tome i medijske stupce ispune optimizam i očekivanja nakon pobjede neke nominalno ljevičarske stranke bilo gdje u svijetu. Mnogi smatraju da je upravo ljevica spas za BiH i da samo međunarodni pritisak takvih političkih snaga može zemlju promijeniti. Ostao je ukorijenjen stav da samo ljevica razumije bosanskohercegovačke specifičnosti i da će donijeti pravedna rješenja. Međutim, očito je da pravde koju traže u međunarodnoj politici nema, ma ko da je vodi. Jer da je ima BiH ne bi bila tu gdje jeste. U krojenju stanja u BiH doprinijeli su i lijevi i desni i to ne zbog svog političkog ubjeđenja, već zbog geopolitičkih kretanja i vlastitih interesa.

Svoje prijatelje i neprijatelje BiH može pronaći i među onima koji su lijevo i onima koji su desno. Neki od najvećih zagovornika pomoći BiH tokom devedesetih godina došli su iz redova američkih republikanaca, a pomenuti Kohl je poručio Franji Tuđmanu da prekine agresiju na BiH ili će Hrvatska ostati bez pomoći Njemačke. Na koncu, izbor većine glasača u našoj zemlji nisu stranke ljevice. Zanemarivanje tih činjenica nužno vodi u loše političke procjene. Ako razvijeni dio svijeta bira partnere na osnovu svojih interesa, zašto to ne bi radila i BiH? Malim državama partneri bi trebali biti oni koji im mogu pomoći da postignu zacrtane ciljeve. Uostalom, kako razdvojiti lijeve od desnih dok se zajedno stapaju u politički centar?