Šta Bošnjaci ne znaju: Alija Izetbegović i Tribunal u Haagu

Za Stav piše: Sead Omeragić

Odnos Tribunala u Haagu prema Aliji Izetbegoviću, prvom predsjedniku Bosne i Hercegovine, bio je donekle tajna, pogotovo u javnosti Bosne i Hercegovine.

Ono što je nepoznato, posebno Bošnjacima, Alija Izetbegović, prvi predsjedavajući Predsjedništva BiH, 10. augusta 1992. godine uputio je pismo generalnom sekretaru Ujedinjenih nacija, u kojem je predložio osnivanje ad hoc suda zbog počinjenih zločina u Republici BiH i bivšoj SFRJ. Tim Izetbegovićevim činom su se bavili mnogi svjetski i naučni mediji, posebno časopisi za krivično pravo.

Izetbegovićeva inicijativa, uz svjetsku podršku, rezultirala je Rezolucijom 827 Vijeća sigurnosti UN-a od 25.maja 1993. godine. Formiran je Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju (MKSJ- ICTY) sa obavezom krivičnog gonjenja osoba odgovornih za teška kršenja međunarodnog humanitarnog prava na teritoriji bivše Jugoslavije.

Bilo je samo pitanje šta će u Vijeću sigurnosti odlučiti Rusija na ovu Izetbegovićevu ideju. Rusi su snažno podržali osnivanje Suda. Naime, taj stav Rusije potaknut je od Radovana Karadžića, koji je ruskim vlastima stalno tvrdio da srpska vojska ne čini zločine, nego da su Srbi žrtve.

Nakon formiranja Suda Izetbegović je zatražio da se potpiše Memorandum o razumijevanju između Vlade Republike BiH i Ureda Tužitelja u Haagu. Sporazum su potpisali sudac Richard Goldstone i Irfan Ljubijankić, ministar vanjskih poslova. Predsjedništvo RBIH je odredilo i status oficira za vezu pri Međunarodnom sudu.

Izetbegović je bošnjačkim surovim neznalicama uvijek bio neka vrsta dežurnog krivca za sve i svašta. Napadan je da nije želio predati tužbu BiH protiv Srbije Svjetskom sudu pravde u Haagu, vrhovnom svjetskom sudu, a onda i da je sprječavao tadašnjeg advokata BiH Francisa Boylea da tužbu preda. Na žalost tih opasnih neznalica Boyle je sam priznao da je sa Alijom Izetbegovićem pisao tužbu i bio začuđen njegovim poznavanjem međunarodnog prava.

Sjetio sam se tada nekih detalja iz njegovog života: Polovinom osamdesetih u Sarajevu, na jednom skupu direktora republičkih službenih listova Jugoslavije govorio je direktor Službenog lista Republike Hrvatske. Rekao je da se divi pismenosti i konciznosti zakona koje objavljuje Službeni list u Bosni i Hercegovini. "Tu ste daleko ispred nas", priznao je. Samo ponosni direktor Službenog lista u Sarajevu znao je tajnu da na slobodu pušteni, a bez prava na posao i dostojan život njegove familije, to za honorare radi Alija Izetbegović.

Mnogi stariji Bošnjaci se mogu sjetiti kada su, odmah nakon agresije, bošnjački nezavisni mediji predlagali da se sa Miloševićem i Tuđmanom u Hag otpremi i Alija Izetbegović. Sjećam se i kada su iz RS-a ponosno javljali da su Međunarodnom sudu u Haagu predali 50 kilograma materijala optužnice protiv Alije Izetbegovića. Nakon više od mjesec dana pregleda iz Haaga je Florence Hartmann ljutito poručila da su dobili bezvrijednu gomilu papira iz RS: "Ne šaljite nam više svoje smeće."

"Tri puta su komšije i susjedi Izetbegovića prijavljivali Haagu. Dva puta srpska/srbijanska strana i jedanput hrvatska."

"Ured tužitelja je sve njihove prijave odbio i o tome postoje pisma i mišljenja. Svi lideri tadašnjih republika i pokrajina u bivšoj SFRJ bili su optuženi ili svjedoci, ili su bili saslušavani od Tužilaštva u Hagu. Svi osim Alije Izetbegovića", piše Amir Ahmić u svojoj knjizi "Pobjeda Bosne i Hercegovine saradnja i naslijeđe Haškog Tribunala".

Ništa od ovoga nije dovoljno bošnjačkim gulanferima. Kampanja dobrog dijela bošnjačkih neznalica protiv Izetbegovića se i nakon toga godinama nastavljala pa je poznati novinar i publicista Mustafa Spahić zaključio prije više od 20 godina: "Sad bi se među Bošnjacima našlo najmanje 10 hiljada onih što bi pješke, dobrovoljno, na leđima odnijeli Aliju Izetbegovića u Hag." Danas se takvih namnožilo i brojka je daleko veća onih koji ni četvrt stoljeća umrlog predsjednika Izetbegovića ne ostavljaju na miru. Nažalost, bošnjački narod nikad nije bio politički slabiji i više politički podijeljen i pogubljen u odnosu na period njegove vlasti.

Ključno je pitanje šta bi danas ostalo od najgorih zločina nad bošnjačkim narodom u devedesetim, šta bi bilo od genocida, sakralocida u kojem je srušeno hiljadu islamskih hramova, da nije bilo Međunarodnog suda u Hagu i Svjetskog suda pravde, kao i zapadnog pravosuđa, naročito njemačkog koje je prepoznalo užase u Bosni.

Amir Ahmić, oficir za vezu pri Tribunalu u Hagu, u svojoj ove godine objavljenoj knjizi piše o djelovanju i radu te institucije u prošlim desetljećima. "Pobjeda Bosne i Hercegovine saradnja i naslijeđe Haškog Tribunala" je izuzetna vrijednost za historiju BiH. Riječ je o izuzetno vrijednom dokumentu o Međunarodnom sudu u Hagu, instituciji koja je postala važan dio naroda Bosne i Hercegovine. U knjizi se mogu pronaći nevjerovatne i do sada javnosti u BiH nepoznate činjenice.

Tokom jednog od brojnih intervjua, Ahmić je spomenuo pismo koje je Tužilaštvo suda u Hagu spremilo Aliji Izetbegoviću nakon njegovog napuštanja Predsjedništva BiH usred mandata u oktobru 2000., prije tačno 26 godina.

I odmah su krenule spodobe sa bošnjačkim imenima: "On je trebao biti osuđen", "lažete, Hag je protiv njega podigao optužnicu", "samo ga je smrt spasila od Suda u Hagu"... Tada sam definitivno shvatio da je dobar dio bošnjačkog naroda duhovno razoren, desetljećima trovan lažima i nepovratno otrovan. Do danas se ništa promijenilo nije, ti Bošnjaci postali su pravi medijski diverzanti sa kojima je nemoguće normalno komunicirati.

Evo, tog pisma upućenog Aliji Izetbegoviću iz Ureda Tužitelja Tribunala, povodom njegove odluke da se povuče iz Predsjedništva BiH:

"Ekselencijo, svjesni smo da se povlačite sa mjesta predsjednika i željeli bismo iskoristiti ovu priliku da izrazimo svoju zahvalnost, kao i zahvalnost tužitelja, za ogromnu potporu koju ste pružili Međunarodnom sudu o njegovog početka. Ova podrška započela je 1994. godine kada ste poduzeli inicijativu za uspostavljanje dobrih radnih odnosa s Uredom tužitelja uspostavljanjem Ureda za vezu. Bio je to važan razvoj događaja koji je u velikoj mjeri pridonio konačnom uspjehu Tribunala. Vrlo smo svjesni Vaše posebne predanosti osiguravanju pune saradnje s Međunarodnim sudom i ta je saradnja bila stalna i nepokolebljiva. Bilo je trenutaka u prošlosti kada su neki možda smatrali da takva saradnja nije u najboljem interesu Bošnjaka, ali vaša predanost vladavini prava i osiguravanju da svi oni koje je Tribunal optužio budu izvedeni pred lice pravde bila je izvrstan primjer zaostatak svijeta... Vjerujemo da će rad Tribunala doprinijeti uspostavljanju trajnog i pravednog mira u Vašoj zemlji i na cijelom teritoriju bivše Jugoslavije, ali ima još puno toga da se učini. Na kraju Vam želim zahvaliti na potpori koji pružate radu Međunarodnog suda i želim Vam sve najbolje u budućnosti. Primite Ekselencijo izraze mog dubokog poštovanja."

U knjizi Ahmića stoje i činjenice da je "Tribunal u tri presude utvrdio međunarodni sukob, okupaciju teritorija BiH, od Republike Srbije, a u pet presuda Republike Hrvatske, uključujući dva UZP-a. Na čelu UZP-ova bili su: Slobodan Milošević, predsjednik Srbije sa srbijanskim rukovodstvom, uključujući političke i vojne vođe Srba u BiH: Radovana Karadžića, Momčila Krajišnika, Ratka Mladića i druge, te Franjo Tuđman, Gojko Šušak i političke vođe iz BiH: Jadranko Prlić, Milivoje Petković i drugi."

Nekoliko svjedoka kasnije presuđenih ratnih zločinaca bili su tzv. insajderi, pripadnici Oružanih snaga BiH, MUP RBiH koji su svjedočili u korist odbrane tih presuđenih zločinaca u vezi sa Srebrenicom, opsadom Sarajeva, zločinima u Hercegovini i drugome.

Svjedočeći u korist Radovana Karadžića i Ratka Mladića bivši pripadnik policijske jedinice Biseri najteže masovne zločine nad Sarajlijama pripisao je Aliji Izetbegoviću, Mustafi Ceriću, Seferu Haliloviću, Mustafi Hajrulahoviću i Naseru Oriću. Ne znajući kakva je moćna institucija Međunarodni sud u Hagu, koji je, iz mog iskustva, istraživao i majčino mlijeko svjedoka i optuženih, insajder je raskrinkan. Nakon analize Haag je odbacio svjedočenje navodeći da se radi o konstrukciji i izmišljotini.

Danas ti isti insajderi, u izbornoj kampanji, opet napadaju i optužuju, sada isključivo Aliju Izetbegovića i njegovog sina Bakira.

Imena gotovo svih insajdera i njihovo svjedočenje nalaze se u knjizi Amira Ahmića "Pobjeda Bosne i Hercegovine naslijeđe Haškog tribunala ".

Jedino pitanje koje danas ostaje: Koji međunarodni sud će braniti neku sljedeću pravdu ako se ponove zločini nad Bošnjacima? Sud čije je osnivanje potaknuo upravo Alija Izetbegović ima grandioznu pravnu ostavštinu, čiju vrijednost potvrđuju vrhunski svjetski pravni i pravosudni autoriteti.

U svojoj knjizi "Krvnikov trag" Julian Borger je zabilježio o Tribunalu u Haagu: "Ničeg sličnog ovome nije bilo u našoj (svjetskoj) historiji." "Haški tribunal ne samo da je ispunio svoju misiju, što je već rijetkost uz neku operaciju UN-a i još veće čudo s obzirom na neujednačenu i ambivalentnu podršku velikih sila, nego je bespoštedno traganje za optuženicima ušlo i u historiju prava."

Lovili su ih i hvatali od Bosne i čitavog Balkana do Argentine, od Evrope do Sočija u Rusiji. U stalnim strahovima su se sami predavali. Čak 161 zločinac i njihove političke i vojne vođe su privedeni i suđeni u Haagu. Bošnjaci su prvi i za sada jedini narod koji je dobio pravdu od svijeta. Jedini su narod koji ima presudu za genocid i koji je doživio da zločince nad njegovim nevinim vidi iza rešetaka.

Nažalost, danas smo u Bosni svjedoci vladavine užasnih laži. Nikada ni jedan narod u svojoj historiji nije optuživao svoje ljude za genocid koji je nad njim počinjen. Za one vječno osramoćene: Eto na šta su vas natjerali oni koji su genocid počinili.