Godišnjica zatvaranja zloglasnog logora Sušica: Istina, pravda i sjećanje na žrtve ne smiju biti predmet političkih kalkulacija

(Patria) - Udruženje za društvena istraživanja i komunikacije (UDIK) podsjetilo je danas javnost da se ove godine navršavaju 34 godine od zatvaranja logora Sušica kod Vlasenice, koji su 31. maja 1992. godine osnovale srpske snage, a kojim su upravljali pripadnici vojske i lokalne milicije.

Od kraja maja do oktobra 1992. godine logor je korišten za zatočenje oko 8.000 nesrpskih civila iz Vlasenice i okolnih sela.

Prema dosijeu koji je objavio Fond za humanitarno pravo iz Beograda, bivši general Vojske Republike srpske (VRs) Svetozar Andrić izdao je naređenje za osnivanje logora Sušica, na osnovu odluke Vlade SAO Birač.

Nakon osnivanja logora, njegov upravnik bio je pripadnik SJB-a Vlasenica Veljko Bašić, dok je od početka juna do približno kraja septembra 1992. logorom komandovao Dragan Nikolić, zvani Jenki, pripadnik Voda specijalne policije pri SJB-u Vlasenica.

Nikolića je Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) 2005. pravosnažno osudio na 20 godina zatvora, nakon što je priznao krivicu za učešće u progonu, ubistvima, mučenju i silovanju nad bošnjačkim zatočenicima u logoru Sušica. Na prijevremenu slobodu pušten je 2013. godine, nakon što je odslužio dvije trećine kazne. Preminuo je 2018. u Vlasenici.

Kako je opisano u presudi Draganu Nikoliću, logor Sušica sastojao se od dvije glavne zgrade i manje kuće. Zatočenici su bili smješteni u hangaru dimenzija 50x30 metara, u kojem je istovremeno boravilo između 300 i 500 ljudi. Drugi objekat je služio za skladištenje uniformi i oružja. Uslovi su bili izuzetno teški, uz pretrpanost i oskudnu, često pokvarenu hranu. Manja kuća služila je stražarima i komandantu za ispitivanje zatočenika.

U logoru Sušica su držani muškarci, žene i djeca, a katkada su bile zarobljene i cijele porodice. Žene i djeca su obično ostajali samo kratko vrijeme prije nego što bi ih prisilno premjestili na druge lokacije. Krajem juna 1992. velik broj zatočenih muškaraca prebačen je iz logora Sušica u logor Batković blizu Bijeljine.

Stražari su svakodnevno surovo tukli zatočenike. Mnogi zarobljeni su umrli od posljedica premlaćivanja. Mnoge od zatočenih žena bile su podvrgavane seksualnom zlostavljanju, uključujući silovanje. Logorski stražari i drugi muškarci kojima je bio dozvoljen ulazak u logor često su noću izvodili žene iz hangara. Kada su se vraćale, žene su bile van sebe i u traumatizovanom stanju.

UDIK-ova publikacija "Ratni zločini u Milićima i Vlasenici - presude" dokumentuje tri predmeta pred Sudom Bosne i Hercegovine koja se odnose na ratne zločine počinjene na području prijeratne opštine Vlasenica. Državni je sud oglasio krivim Predraga Bastaha i Gorana Viškovića i osudio na ukupno 40 godina zatvora za zločine u Vlasenici, dok je Dragan Marinković osuđen na osam godina zatvora za ratni zločin počinjen na području današnjih Milića.

Bastah i Višković su učestvovali u izvođenju više bošnjačkih civila iz logora koji se više nikada nisu vratili i od tada im se gubi svaki trag, a njihova tijela nikada nisu bila pronađena. Pred Sudom Bosne i Hercegovine trenutno je u toku više postupaka za ratne zločine počinjene na ovom području.

Uprkos priznanjima pojedinih osuđenih za ratne zločine, svjedočenjima preživjelih, kao i brojnim činjenicama utvrđenim pred domaćim i međunarodnim sudovima, Bosna i Hercegovina i danas se suočava s pojavama negiranja ratnih zločina i genocida.

"Posebno zabrinjava javno veličanje pravosnažno osuđenih ratnih zločinaca, omalovažavanje preživjelih, kao i retorika kojom se podstiču podjele, netrpeljivost i strah od novih sukoba. Dodatno uznemirava i to da se pitanja ratne prošlosti i međunacionalnih podjela i dalje koriste kao sredstvo političke mobilizacije, naročito tokom izbornih kampanja.

Umjesto programa usmjerenih na rješavanje stvarnih problema građana, politički diskurs često se svodi na optuživanje drugih, produbljivanje podjela i korištenje ratnih trauma u političke svrhe. Pozivamo nadležne pravosudne i druge institucije da svoj posao obavljaju odgovorno, efikasno i nepristrasno.

Potrebno je ubrzati postupke koji su u toku i intenzivirati rad na procesuiranju počinilaca zločina. Mnoge žrtve i njihove porodice još uvijek čekaju na pravdu, a odgovornost države i pravosudnih institucija jeste da osiguraju da zločini budu istraženi, a odgovorni procesuirani u skladu sa zakonom.

Ne smijemo dozvoliti da institucije postanu dio politika zaborava, poricanja ili relativizacije zločina. Utvrđivanje činjenica, procesuiranje odgovornih i njegovanje kulture sjećanja predstavljaju osnovu za izgradnju društva u kojem se poštuju ljudsko dostojanstvo i pravo svake žrtve na pravdu", ističu iz UDIK-a.

Na kraju, dodaju da je potrebno otvoreno govoriti i o vlastitoj odgovornosti. Stanje u kojem se naše društvo nalazi nije posljedica samo odluka institucija, već i političkih agendi i odluka onih kojima građani daju povjerenje. Istina, pravda i dostojanstveno sjećanje na žrtve ne smiju biti predmet političkih kalkulacija. One moraju predstavljati trajnu obavezu društva i institucija Bosne i Hercegovine.