Piše : Amir Sužanj

Naši lažni moralisti

Na samom početku rata 1992. godine, pa sve tamo negdje do polovine prve ratne zime, na paljanskoj televiziji, koju su ljudi u opkoljenom Sarajevu, poistovjećujući je sa svježe osnovanom agencijom,  nazivali „srnom“ (gledao na „srni“, objavila „srna“, Đogo na „srni“) ordinirao je jedan čudan lik. Zadatak mu je bio da piše i pjeva srpske patriotske pjesme i tako parira autorima u opkoljenom gradu, od Dine Merlina i Tife, preko Kemala Montena (da ti roknu samo dvije), pa sve do Alena Mustafića, koji je prepjevao „Čavoglave“. Helem, taj umjetnik je sa svojim pjesmama, u punoj ratnoj spremi, sa bluzom i uprtačima bivše JNA, bio neizbježan faktor dizanja morala svekolikom srpstvu, a posebno srpskoj vojsci, koja se u to vrijeme na prilazima Sarajevu suočavala sa strašnom vojnom silom, naoružanom uglavnom pištoljima i karabinima M 48, poznatijim pod imenom „tandžara“, sa tek ponešto kalašnjikova, kupljenih u privatnom aranažmanu, i heklera u rukama pripadnika rezervne policije, Bješe to stvaralac u punoj snazi, raspolagao je sa čak 18 riječi i dva i po muzička tona, pa je njegovo najčuvenije djelo, koje je obilovalo metaforama i bravuroznim stilskim figurama, zvučalo ovako nekako: 

Gledam ovu zastavu, gledam vijori se,
ne dam ovo nebo, ne dam nikome.
Hej, srpska Bosno, boj se za te bije, 
Hej srpska Bosno, krv se za te lije. 
(Da se neko ne čudi, u to vrijeme Karadžićev politički projekt zvao se „Srpska Republika Bosna i Hercegovina“.)   

Taj opskurni „kantautor“, pored zapanjujućeg siromaštva riječi i tonova, nije imao nikakve glasovne mogućnosti, a svaku pjesmu izvodio je uz izvještačeni izraz lica, kakav se, valjda, mogao vidjeti u loše odgiranim tragedijama provincijskih amaterskih pozorišta, pa je čitava ta pojava istovremeno izazivala sažaljenje i podsmijeh. Tek kad je rat završio i kad smo počeli susretati i ljude „s druge strane linije“, saznadoh da je njegovo „dizanje morala vojsci“ imalo maltene isti učinak kao i djelovanje onih izvještača sa ratišta, „umjetnika ratne propagande“ na teritoriji pod kontrolom legalnih organa vlasti, koje je, ako se sjećate, bilo ovako sročeno: „Samo u posljednja tri sata na položaje pripadnika Armije Bosne i Hercegovine sa pozicija agresorske srbočetničke soldateske ispaljeno je više od 5 hiljada granata, što svjedoči o njihovoj nemoći!“ Slušajući tako nešto, ljudi na prvim linijama, i oni što im je moral dizao paljanski umjetnik, i oni što su „hvatali“ one hiljade granata koje svjedoče o agresorskoj nemoći, povremeno su dobivali neodoljivu želju da samo nakratko napuste rovove, da na sat-dva zaborave protiv koga se bore i da dobro namlate toga što im „diže moral“.

Saznadosmo kasnije kako je taj pjesnik, ustvari, pred kamerom u uniformi pjevušio svoja plitka, bijedna djela samo da bi imao nekakav ratni raspored i da ne bi zaglavio na nekoj od obližnjih borbenih linija o kojima je „s toliko emocija“ pjevao. Nestade ga sa ekrana negdje pred samo proljeće druge ratne godine zajedno sa njegovim djelima, koja se danas ne mogu naći čak ni na youtubeu, toliko su traga ostavila.

Što bi taj čovjek uopšte sad, nakon gotovo tri decenije, bilo kome pao na um, a pogotovo što bi bio predmet nečijeg pisanja, zapitaće se svaki sabran čitalac. Zato što je taj neobrazovani, neuki, nemaštovi i netalentovani klipan bio prvi javni primjer kako se zbog bijednih ličnih motiva na ekranu krčme i rasprodaju kvazipatriotske floskule i fraze u koje ne vjeruje ni sam njihov kreator.  A zašto  bismo danas govorili o tome? Zato što se nastupi današnjih uticajnih političkih lidera ni po čemu ne razlikuju od njegove nekadašnje tragikomične pojave na ekranu. 

Dovoljno je samo pogledati ovu naoko žestoku raspravu oko naziva Republike Srpske, od trenutka kad je Stranka demokratske akcije najavila apelaciju pred Ustavnim sudom Bosne i Hercegovine, pa do čitavog spektra odgovora Milorada Dodika, pa shvatiti da su male razlike u odnosu na čuvenog paljanskog „pjevača“. 

I ovo je neukusna parada lažnog patriotizma sa vrlo oskudnim fondom riječi i s porukama u koje od početka ne vjeruju ni njihovi tvorci ni slušaoci. I ovo su poruke upućene ljudima, koji se, za razliku od onih koji ih upućuju, i danas bore - doduše ne na prvoj liniji fronta, nego sa teškom i oskudnom svakodnevnicom. I ovaj put mnogi do kojih stižu poruke imaju želju da nakratko „izađu iz rovova“ i da namlate pošiljaoce poruke, ali to ni ovog puta ne mogu učiniti. I ovi bi se rado slikali u vojničkim uniformama - naravno, daleko od fronta - ali nikako im ne uspijeva da iz vještački izazvanog predratnog stanja izvrše tranziciju u pravi rat. I današnja lica na ekranu nedopustivo loše glume patriotski zanos i brigu za one na prvoj liniji i loše skrivaju da taj njihov „pjev“ ima samo jedan cilj – „pjevaju“ samo da bi zaštitili sebe. I ove današnje predstave, bar kod onih koji sebi daju luksuz da misle svojom glavom, izazivaju sažaljenje i podsmijeh. 

Ipak, dvije pojedinosti u ovoj paraleli dramatično se razlikuju. Onoga je vjetar odnio s prvim tragovima proljeća. Ovi današnji će, po svoj prilici, svoju pjesmu pjevati još bogzna koliko godišnjih doba.

Web stranicu novinske agencije Patria možete pratiti i putem aplikacije za Android