Religija i geopolitika u ratu protiv Irana: Kada se oružje legitimiše vjerom

Za NAP piše: Prof. dr. Hazim Bašić

Agresija koju su Sjedinjene Američke Države i Izrael pokrenuli protiv Irana otvorila je osjetljivo pitanje savremene geopolitike: preplitanje religije i vojne strategije. Kada politički i vojni lideri počnu koristiti religijski jezik, biblijske reference i sakralne simbole, sukob prestaje biti samo geopolitički - on postaje ideološki i civilizacijski. Upravo takav diskurs obilježio je ovaj sukob.

Prema izvještajima, već u ranoj fazi rata pojavile su se tvrdnje da su pojedini američki vojnici informirani da je rat povezan s ispunjenjem biblijskog proročanstva. Da je 'dio božanskog plana' i povezan s 'krajem vremena', odnosno Armagedonom.

Posebno je značajna retorika izraelskog premijera Benjamina Netanyahua, koji je sukob s Iranom opisao kroz biblijsku analogiju: 'Remember what Amalek did to you… We remember and we act.'

Ovom referencom Iran je simbolički poistovijećen s Amalekom - biblijskim neprijateljem kojeg je, prema starozavjetnoj naraciji, trebalo potpuno uništiti. Amalek u biblijskoj tradiciji podrazumijeva neprijatelja čije uništenje ima božanski legitimitet, što ovoj izjavi daje posebno radikalnu političku dimenziju.

Moguće je, dakle, primijetiti da su se u diskursu američkih i izraelskih zvaničnika pojavljivali evanđeoski apokaliptični motivi i biblijska simbolika kao okvir za tumačenje rata. Takva retorika transformira politički sukob u moralno-religijski obračun, gdje protivnik više nije država već 'zlo' koje treba eliminisati. Upravo to predstavlja najopasniji aspekt sakralizacije geopolitike.

Retorika sile kao 'teologija moći'

Iako nije imao iskustvo vođenja velikog vojnog sistema, niti upravljao strukturama u Pentagonu, za ministra odbrane SAD-a imenovan je Pete Hegseth. Ključni dio njegove karijere obilježen je medijskim angažmanom i desničarskim političkim aktivizmom. Šta očekivati od ministra čija je karijera dominantno medijska, javni nastupi izrazito ideološki, bez iskustva profesionalne vojne komande?

Otuda, ne čudi njegova dodatna radikalizacija ratnog diskursa. Na primjer, jedan govor je zaključio zazivanjem božanske zaštite nad pilotima i vojnicima: 'Neka ih vječna ruka providnosti štiti i donese im mir u ime Isusa Krista, amen.' A njegova izjava: 'Jedini koji se sada trebaju brinuti su Iranci koji misle da će preživjeti' korespondira s Trumpovom najavom 'noćas ću uništiti cijelu jednu civilizaciju'.

Poznata je i njegova militaristička izjava 'mi pregovaramo bombama' koja predstavlja paradigmu 'diplomatije sile'. Uz sve navedeno, Hegseth ima istetovirane simbole povezane s krstaškim ratovima, uključujući frazu 'Deus Vult' ('Bog to želi'), koja je bila bojni poklič Prvog krstaškog pohoda. Također, posjeduje tetovažu jerusalimskog krsta i druge motive povezane s idejom religijskog rata. Kada se njegova retorika poveže s religijskim simbolima koje koristi, dobija se ideološki okvir koji podsjeća na krstaške ratove.

Uloga ministra odbrane zahtijeva hladnu procjenu, strateško razmišljanje i izbjegavanje ideološke radikalizacije. Međutim, kombinacija militarističke retorike i simbolike krstaških ratova otvara legitimno pitanje njegove političke i profesionalne kompetentnosti. Ministar odbrane koji javno koristi religijske simbole krstaških ratova protiv muslimanskog svijeta i istovremeno vodi rat protiv Irana, države s islamskim identitetom, neminovno šalje poruku ideološkog sukoba. Time se vojna operacija ne doživljava kao ograničeni geopolitički konflikt, nego kao civilizacijski obračun. U takav ideološki okvir uklapaju se i 'ratni ciljevi' prvog dana rata: ubijen je vrhovni vjerski vođa Irana, ali i 165 učenica osnovne škole.

Religija kao legitimacija rata

Pojedini američki komandanti, koji su skloni kršćanskom nacionalizmu, vojnicima su rat predstavljali kao 'konačnu borbu dobra i zla'. Zanimljivo je da ovakvih elemenata vjerskog fanatizma kojeg pokazuju agresori, nema u izjavama zvaničnika napadnute države. Iranci, koji se doslovno bore za goli opstanak svoje države, strateške odluke donose promišljeno, vojne akcije redovito najavljuju i poštuju ratne kodekse. Pri tome, njihovi vlastiti životi su im u drugom planu.

Opasnost sakralizacije sukoba nastupa kada politički lideri koriste religiju za legitimizaciju vojne sile. Kada se geopolitika počne tumačiti kroz proročanstva, a vojna sila legitimisati vjerom, rat prestaje biti instrument politike i postaje ideološka misija. A historija pokazuje da su upravo takvi ratovi najokrutniji i najopasniji za internacionalni poredak. Umjesto racionalne geopolitike, nastaje ideološki konflikt koji podsjeća na srednjovjekovne obrasce.

U slučaju agresije protiv Irana, spoj religijskih referenci i apokaliptičnih narativa otežava racionalne pregovore. Kada se izgubi granica između moderne geopolitike i retorike 'svetog rata' posljedice više ne određuju samo vojne strategije, nego uvjerenja.