Dodik traži samoopredjeljenje? Odlično! Vrijeme je da ga traži cijela Bosna i Hercegovina

Piše: Rasim Belko

Milorad Dodik danas u Banjaluci nije rekao ništa novo. Rekao je samo ono što govori godinama, ali sada glasnije, samouvjerenije i opasnije. Poziv da se „napusti Dejtonski sporazum“ i proglasi nezavisnost entiteta Republika srpska nije politička provokacija, to je otvoreni secesionistički manifest. Razlika u odnosu na ranije nije u sadržaju, nego u kontekstu. Dodik je danas osokoljen.

Osoljen je porukama koje čita kao dogovor s Amerikancima, spremnošću Izraela da mu bude politički partner bez pitanja o civilizacijskim vrijednostima, podrškom Moskve i ideologijom „srpskog sveta“ koja traje već dva stoljeća i redovno završava tragedijama. Dodik ne improvizira, on jaše na kontinuitetu politike koja vjeruje da se historija može vratiti unazad, granice prekrajati, a države rastavljati bez cijene.

Da se razumijemo, eventualna realizacija onoga što Dodik zagovara ne bi značila samo kraj Bosne i Hercegovine. Ona bi otvorila Pandorinu kutiju Balkana, stvaranje etnički homogenih „velikih“ država Srba, Hrvata i Albanaca, uz trajno protjerivanje različitosti i konačnu kapitulaciju ideje multietničkog društva. To nije pravo na samoopredjeljenje, to je pravo jačeg da razvali slabijeg.

U toj slici, Sarajevo ponovo igra najgoru moguću ulogu. Ulogu emotivnog posmatrača koji viče, prijeti, moralizira i poziva se na silu bez ikakvog realnog pokrića. Prve reakcije, kao i sve naredne koje slijede po istom obrascu, samo potvrđuju da “političko” Sarajevo samo sebe pozicionira na sam kraj lanca utjecaja. Glasno, ali nebitno. Uvijek uvrijeđeno, nikad strateško.

A najtragičnije je što se Dodiku već deceniju ostavlja sav politički prostor. Nije ovo prvi put da on govori o samoopredjeljenju i nezavisnosti Rs. Ali jeste prvi put da to čini u trenutku kad je međunarodni poredak klimav, a svijet umoran od balkanskih priča. I opet, iz Sarajeva ne dolazi ništa osim defanzive.

Nikada, ama baš nikada, nismo čuli jasan, ozbiljan i politički zreo odgovor “Da, i mi hoćemo kraj Dejtona. Da, i mi hoćemo da više nema entiteta. Da, hoćemo unitarnu, građansku, evropsku Bosnu i Hercegovinu.”

Takva rečenica, izgovorena hladno, racionalno i upućena internacionalnoj zajednici, dramatično bi promijenila balans snaga. Ona bi Dodiku izbila iz ruku monopol nad radikalizmom i pokazala da u ovoj zemlji postoji politička volja, a ne samo strah od promjene. Ali tog stava nema. Ili postoji samo u obliku populističkih parola, dnevnopolitičkog poentiranja i Facebook patriotizma bez ideje i bez strategije.

I to je najveći problem Bosne i Hercegovine.

Jer onog trenutka kada ozbiljna politika iz Sarajeva „zagrmi“ – ne urlikom, nego tihom, odlučnom porukom internacionalnoj zajednici “Odustajemo od Dejtona. Hoćemo Republiku Bosnu i Hercegovinu”, Dodikova osokoljenost će se početi hladiti. A inostrani faktor će konačno znati šta patriote ove zemlje zaista žele. A to je država, ne status quo, budućnost, a ne zamrznuti konflikt.

Zato je poruka Dodiku, barem iz ove novinarske perspektive, krajnje jasna. Da, hoćemo samoopredjeljenje. Ne u jednom entitetu, nego na prostoru cijele Bosne i Hercegovine. S tri moguća izbora. Pa da vidimo epilog. Ako već rušimo iluzije, rušimo ih do kraja.