Piše: Armin Sijamić
Donald Trump u svom drugom mandatu agresivniji je nego bilo koji njegov prethodnik u Bijeloj kući u ovom stoljeću. Pred naletom američkog predsjednika padaju i najbliži ruski saveznici, ali odgovora iz Moskve nema. Predsjednik Rusije Vladimir Putin, koji sebe decenijama predstavlja kao osobu koja ima veliku moć, nijemo posmatra Trumpove poteze.
Povratak Donalda Trumpa u Bijelu kuću, već sada je sigurno, historijski važan događaj. Trump u svom drugom mandatu želi zaustaviti daljnje jačanje sila u usponu i pri tome ne bira sredstva.
Zvuči gotovo nevjerovatno da je Trump, koji silno želi Nobelovu nagradu za mir, u prvoj godini svog drugog mandata naredio vojne napade na Jemen, Iran, Siriju, Venecuelu, Nigeriju i prijetio upotrebom sile Panami, Kubi, Meksiku, Kolumbiji i Danskoj u slučaju Grenlanda.
Česta upotreba vojne silne od strane Bijele kuće kao da je navikla međunarodnu javnost da je to normalno i tome nema otpora na način kako je to bilo u slučaju ratova koje je pokretao i vodio George W. Bush početkom stoljeća. Otpor ne pružaju ni savezničke evropske države, od kojih su neke poslovično proteklih decenija bile protiv politike Washingtona na Bliskom istoku i drugdje. Rijetki glasovi, poput Španije i Irske, utopljeni su u šutnju evropskih država.
Nema sumnje da Putina raduje raskol na Zapadu, kao u slučaju Grenlanda. Također nema sumnje da Putina i Rusiju brine svaki pad nekog savezničkog režima. Iako Putin i Kremlj o tome šute, Rusija trpi ogromnu štetu od Trumpovih poteza.
Od Ukrajine do Venecuele
Jedno od omiljenih „objašnjenja“ proruskih medija i analitičara za Putinove neuspjehe je da ruski lider „igra šah“ i da je shodno tome svaki ruski poraz, ustvari, dugoročno pobjeda. Ta maestralna propagandna postavka, koja cilja na činjenicu da neki Rusi odlično igraju šah, primijenjena je u svakom poraza Kremlja u zadnje dvije decenije.
Tako je predstavljen i ruski rat u Ukrajini, koji već sada traje duže nego što je SSSR-u trebalo da slomi nacističku Njemačku. Navodno, Putin dugim ratom iscrpljuje resurse Zapada i podstiče unutrašnji konflikt. Ustvari, radi se o tome da ruska agresija na Ukrajinu ne ide po planu, ali to Kremlj ne želi priznati ni nakon četiri godine rata. Ukrajinci, podržani Zapadom, ruskoj vojsci su nanijeli stravične gubitke i uzdrmali Rusiju i njenu ekonomiju.
Putin očekuje da Trump prisili Ukrajinu na mirovni sporazum koji bi ispunio ruske zahtjeve. U međuvremenu, Trump je demontirao vlast Bashara al-Assada u Siriji (iako je sirijski vođa pao dok je Joseph Biden boravio u Bijeloj kući), bombardovao jemenske Huse koji su otežali planove Zapada na Bliskom istoku i Rogu Afrike, napao na Rusiji saveznički Iran, oteo iz Caracasa venecuelanskog predsjednika Nicolása Madura Morosa i tako Kubu gotovo ostavio bez energenata.
Oni koji vjeruju da su Trump i Putin na Aljasci dogovorili raspodjelu zona uticaja, čak i daleko od granica Ukrajine, teško bi mogli odbraniti takvu tezu nepunih šest mjeseci od tog događaja, jer ispada da je ruska strana prepustila uticaj u ostatku svijeta u zamjenu za istok Evrope.
Proruski glasovi ne žele priznati da u sudaru dva lidera koji grade imidž nepobjedivosti Trump pobjeđuje Putina. I to nije prvi put da Trump na isti način baca u sjenu ruskog kolegu. Treba se sjetiti vremena pojave koronavirusa i načina na koji su dva predsjednika vodili svoje države. Dok se Putin samoizolovao i s ostakom svijeta komunicirao preko video veze, šest godina stariji Trump se i zaražen tim virusom pojavljivao u javnosti.
Ruska (ne)moć, Trumpova ofanziva
Ovakvom politikom, iako to nije njen primarni cilj, Trump je, ustvari, pokazao granice ruske moći i praktično potvrdio ono što se godinama provlači kroz američke strateške dokumente – Rusija nije svjetska sila i ne može parirati Sjedinjenim Državama daleko od svojih granica. Drugim riječima, nekada globalni američki rival sada je regionalna sila koja ima nuklearno oružje i ogromne zalihe energenata i prirodnih resursa svih vrsta.
To što u Trumpovom naletu padaju ruski saveznici, nije ishod koji raduje Kremlj. Serija poraza ruskih saveznika negativno utiče na imidž Rusije kao sile koja može da zaštiti svoje saveznike.
Rat u Ukrajini pokazuje da Rusija ne može da zaštiti ni vlastite interese, jer pored gubitaka na bojnom polju i sankcija koje otežavaju funkcionisanje njene ekonomije, ukrajinski odabir Zapada u odnosu na „bratsku“ Moskvu govori i o gubljenju ideološke privlačnosti Kremlja. Odbijanje brojnih država širom svijeta da se svrstaju uz Moskvu u ratu protiv Ukrajine govori i o trenutnom ugledu Rusije. To je poraz Rusije na više frontova i Putin i dalje nema načina da odgovori Trumpu, niti da se izvuče iz ukrajinskog rata neporažen i snagu Moskve usmjeri na druge dijelove svijeta.
Čini se da je sada Putinova i ruska strategija čekanje na dogovor s Trumpom, koji bi mogao dovesti do trajnih podjela na Zapadu i posebno nanijeti štetu evropskim silama, a da je rezervna varijanta tog istog plana očekivanje da će Trump još negdje doživjeti neuspjeh, kao što se desilo u ratu protiv Husa.
Rusko prepuštanje Trumpu da prvi vuče poteze širom svijeta govori o stanju u kome se nalazi Rusija, odnosno o tome gdje je tu državu svojom politikom doveo Vladimir Putin. Pored toga što je Kini odavno prepustio ring za direktan okršaj s Washingtonom u borbi za svjetsku silu broj jedan, Kremlj nema snage da zaštiti svoje vitalne interese, poput onih u Siriji i Venecueli.
Možda još bolnije za Ruse je činjenica da Kremlj trenutno ne može da iskoristi katastrofalne propuste Trumpa koji širom svijeta nevjerovatnom brzinom stvara neprijatelje, čak i tamo gdje to niko nije očekivao samo nekoliko mjeseci unazad.
Naprosto, Rusija pod Putinom nema mnogo čega ponuditi onima koji bi Trumpu željeli reći „ne“. Trump to odlično razumije i zato ne preza od upotrebe sile ni protiv najbližih ruskih saveznika.