Hrvatski premijer u službi Dodika i Čovića: I, zato, gospon Plenković, čuvajte Republiku Srpsku!

Piše: Avdo Avdić/Istraga.ba

Dok su obilazili katoličke crkve i samostane u Banjoj Luci, Andrej Plenković, Dragan Čović i njihovi svećenici domaćini, nijednom riječju, nijednom gestom nisu se prisjetili Filipa Lukende i Cecilije Grgić. Zna li, uopće, hrvatski premijer ko su Filip i Cecilija? Da li mu je njegov domaćin i Čovićev “predsjednik Dodik” kazao da su u katoličkoj crkvi Presnače kod Banje Luke, u noći 12. maja 1995. godine, između 2 i 4 sata ujutro, živi spaljeni župnik Filip Lukenda i časna sestra Cecilija Grgić? Crkva je, potom, minirana i sravnjena sa zemljom, a Filip i Cecilija dobili su status mučenika.

Ovo dvoje župnika nisu ubili pripadnici Armije Republike BiH. Ubili su ih pripadnici Vojske Republike Srpske čiju zločinačku stečevinu danas veliča Milorad Dodik i pobočnici njegove političke satnije. Pa, opet, Andrej Plenković nema problem da se srdačno rukuje sa Miloradom Dodikom i uđe u Palatu predsjednika Republike Srpske.

Željko Komšić je, pak, za Plenkovića neprihvatljiv. Jer bio je u Armije Republike Bosne i Hercegovine, nosi odlikovanje Armije RBiH i svoje odluke ne donosi sukladno uputama službenog Zagreba i neslužbene zapadne Hercegovine.

Kada je u januaru 2024. godine bio u službenoj posjeti Sarajevu, Andrej Plenković je izbjegao posjetu Predsjedništvu Bosne i Hercegovine. Premijer navodno prijateljske Hrvatske odlučio se za ignorisanje institucije države Bosne i Hercegovine. Bošnjake je sveo na vjersku skupinu, kada je tokom posjete otišao u Rijaset gdje sastao sa reisom Huseinom Kavazovićem i njegovim saradnicima koji svoje vanjskopolitičke stavove formiraju sukladno uplatama iz Budžeta RH za besmislene izložbe “pod nebom vedre vjere”.

Postoji li ijedan razlog zbog kojeg se Andrej Plenković može smatrati prijateljem Bosne i Hercegovine? Isključimo sve floskule o hrvatskom zalaganju za “evropsku BiH” i pogledajmo istini u oči.

Čin prvi – Maka Radić.

Pravosnažnom presudom Suda BiH je utvrđeno da je HVO-ov bojovnik Maka Radić od jula 1993. do marta 1994. godine učestvovao u formiranju zatvora, naredio nezakonito hapšenje i zatvaranje više desetina bošnjačkih civila, žena, djece i staraca, te je učestvovao u zločinima u logoru. Osuđen je na kaznu zatvora u trajanju od 27 godina. Na slobodu je trebao tek 2027. Ali početkom oktobra 2018. godine, HDZ-ov ministar pravde BiH Josip Grubeša, odobrio je Radićev zahtjev da kaznu izdržava u Hrvatskoj. Plenkovićevoj Hrvatskoj. Čim je prebačen u Zagreb, “nezavisno pravosuđe” države Hrvatske preinačilo je kasnu na 12 godina. Na tačno onoliko koliko je Radić proveo u zatvoru u BiH. “Prijateljska” Hrvatska je pustila Radića na slobodu iste te 2018. godine. Devet godina prije nego što je trebao biti oslobođen.

Čin drugi – Zlatan Mijo Jelić

“Županijsko državno odvjetništvo u Zagrebu na svojim je službenim stranicama danas objavilo šturo priopćenje u kojem navodi da je 17. srpnja donijelo rješenje da se istraga protiv hrvatskog državljanina rođenog 1970. pokrenuta zbog osnovane sumnje da je počinio kaznena djela protiv čovječnosti i međunarodnog prava i to ratnim zločinom nad civilima i vojnim zarobljenicima – obustavlja zbog nedostatka dokaza”, objavili su hrvatski mediji ove godine.

U pitanju je bio Zlatan Mijo Jelić, odbjegli general HVO-a. PRethodno je Tužilaštvo BiH, po oprobanom receptu Maka Radić, krivični proces protiv Zlatana Mije Jelića, u oktobru 2020. prepustilo DORH-u. A “nezavisni” DORH države Hrvatske je odlučio obustaviti proces. I tako je još jedan predmet koji se odnosi na zločine nad “prijateljima” Bošnjacima, Hrvatska okončala oslobađajućom odlukom.

Čin treći – puštanje plina iz države Hrvatske

U četvrtak, 15. marta 2021. godine posao je završen. Plinovodne cijevi, duge oko 450 metara, pod okriljem su noći provučene ispod rijeke Save koja razgraničava Bosnu i Hercegovinu od Hrvatske. Položila ih je firma Crodux, temeljem sporazuma Vlade Republike Hrvatske i Vlade Republike Srpske o “gasifikaciji” Rafinerije nafte u Brodu čiji je većinski vlasnik ruski Zarubrežnjeft. Za gradnju ovog plinovoda državne vlasti Bosne i Hercegovine nikada nisu dale saglasnost. O ovom činu nepoštivanja granica BiH, koji se u međunarodnom pravu naziva agresijom, u svom je programu, sa svim hvalospjevima, izvijestio i HRT. I, opet, nikom ništa. Plenković je prijatelj BiH.

Čin četvrti – migranti

Da Plenkovićeva Hrvatska ne poštuje granice Bosne i Hercegovine, utvrdila je i međunarodna organizacija Human Rights Watch. Oni su u svom godišnjem izvještaju o stanju ljudskih prava za 2020. godinu naveli da “Hrvatska unatoč tome što je nezakonito i nasilno vraćala migrante u BiH i Srbiju, kršeći pritom zakone EU-a o izbjeglicama i ljudskim pravima, nije za to snosila posljedice europskih institucija”.

„Unatoč vjerodostojnim izvještajima tokom godine o nezakonitom i nasilnom vraćanju migranata u Bosnu i Srbiju, kršeći EU zakon o izbjeglicama i ljudskim pravima, Hrvatska nije snosila posljedice institucija EU“, piše HRW u izvještaju o ljudskim pravima u Hrvatskoj.

Ako mislite da prestajem nabrajati zato što više nema “činova”, griješite. Svi “prijateljski” potezi Plenkoviće Hrvatske ne bi mogli stati u dvocifren broj činova. No, znate, Plenković je bio u Srebrenici. Priznao je srpske zločine nad Bošnjacima. Jer mezari Bošnjaka u Potočarima odavno služe samo kao grudobran velikohrvatskoj politici za obračun sa živim “političkim” Bošnjacima. Sjeća li se neko da je Andrej Plenković prozborio kritike riječ o veličanju dva presuđena UZP-a sa Franjom Tuđmanom na čelu? Ne. Jer ne možete se sjećati onoga čega nije bilo.

Da li je Andrej Plenković uveo sankcije Miloradu Dodiku? Da li mu je zabranio prolazak kroz Hrvatsku, dok je ovaj još formalno bio “bjegunac” od bh. pravosuđa? Ne, nije. Jer to, priznat će sam Plenković, “nije bilo u interesu Republike Hrvatske”. Što bi, analogno, trebalo značiti da je ovakva politika Milorada Dodika “u interesu Republike Hrvatske”.

“Predsjedniče Dodik, kroz tebe želim pozdraviti sve prijatelje iz Republike Srpske na svakoj razini vlasti, jer isto tako kako mi pokušavamo napraviti jednu mrežu zajedničkog djelovanja, siguran sam da to ne možemo napraviti ako nismo svi zajedno. To zajedništvo može napraviti čudo”, reći će u četvrtak Dragan Čović, dok je pored njega stajao hrvatski premijer Andrej Plenković.

“Zajedništvo” Dodika, Čovića i Plenkovića uistinu može napraviti čudo. Ali nijedno od tih čuda se neće zvati Izborni zakon. Jer svaka ruka iz Sarajeva, Tuzle, Zenice, Bihaća i Travnika koja bude podignuta za Izborni zakon kojeg predlažu Plenković i Čović bit će ravna ruci Fikreta Abdića. I u ostvarenju tog čuda ne mogu mu pomoći ni muftijine dove iz Zagrebačke džamije, niti sve izložbe Dževada Hodžića.

I, zato, gospon Plenković, čuvajte Republiku Srpsku. To vam je poručio i Dragan Čović!