Analiza Branka Perića: Reformski zakoni su novi model političkog uticaja na pravosuđe

Piše: Branko Perić/Istraga.ba

Savjet ministera BiH ni u drugom pokušaju nije raspravljao o Zakonu o Visokom sudskom i tužilačkom vijeću (VSTV) i Zakonu o Apelacionom sudu BiH. Oba puta ministri iz Republike Srpske (SNSD) nisu glasali za predloženi dnevni red, zbog čega su sjednice odlagane. Obrazloženja su štura i nejasna. Ali, politička pozadina i proceduralne vratolomije nisu glavna tema ove analize.

Ova dva zakona nazvana su “reformskim” i postala uslov za otvaranje pregovora BiH sa Evropskom unijom. Priča o njima ima dugu istoriju. Intenzivirana je nakon slučaja predsjednika VSTV Milana Tegeltije i afere “Potkivanje” 2020. godine. Ministar pravde BiH Davor Bunoza tvrdi da se ministarstvo ovim zakonima bavi dvije godine.

Tegeltijina afera je gotovo zaboravljena, ali priča o reformi još daje znake života. Danas se čini da je do usvajanja zakona više stalo Evropskoj komisiji nego našim vladajućim politikama. Već dugo se Brisel nema čime pohvaliti kada je u pitanju BiH, kao ni naši političari kada su u pitanju reforme i briselske agende.

Iz onogo što se moglo čuti u oskudnim javnim raspravama o ova dva zakona s pravom se može postavitu pitanje dali su oni zaista reformski. Ova kratka analiza pretenduje da ukaže na neka kontroverzna rješenja.

Prije svega, potrebno je ukazati na činjenicu da reforma podrazumijeva normativne intrervencije kako bi se riješili ozbiljni problemi u funkcionisanju neke oblasti u sistemu državne vlasti. To znači da bi bilo neophodno sačiniti sveobuhvatnu analizu stanja u oblasti koja se reformiše kako bi se došlo do najboljih rješenja. O stanju u pravosuđu niko nije sačinio detaljnu analizu funkcionisanja i problema sa kojima se građani susreću. No, i bez toga odavno se zna da su glavni problem pravosuđa dugotrajna suđenja, zatrpanost sistema predmetima, problematična imenovanja sudija i tužilaca, interna korupcija, loši rezultati upravljanja institucijama, izostanak rezultata u procesuiranju korupcije i organizovanog kriminala, blaga kaznena politika i kvalitet zakona.

Imajući u vidu ove probleme postavlja se pitanje da li će ih, ili bar neke od njih, Zakon o VSTV i Zakon o Apelacionom sudu riješiti. Čini se da neće! Problemi i dalje ostaju, sa tendencijom da se uvećavaju. Da li smo onda na reformskom putu ili smo na slijepom kolosijeku?

U Zakonu o VSTV ukazuje se na tri ključne stvari koje se rješavaju: 1) povećava se broj članova VSTV sa 15 na 20, 2) u Sekretarijatu VSTV osniva se Odjel za integritet, i 3) mijenja se pristup pitanju etničkog balansa. Povećanje broja članova VSTV je antireformska ideja iz dva razloga: glomazne tijela koja odlučuju su po prirodi stvari neefikasna, što će se odraziti na sporost u donošenju odluka, što je glavni mandat institucije. S druge strane, novi članovi šire polje vanjskih, a prije svega, političkih, uticaju na donošenje odluka. Takođe, ne treba zanemariti ni povećanje budžetskih izdataka za finansiranje institucije.

Rješavanje pitanja integriteta nosilaca pravosudnih institucija svelo se na pitanje njihove imovine. Uvodi se obaveza prijavljvanja lične imovine i imovine šire porodice. Radi se o svojevrsnom paradoksu: raspisuje se konkurs i traže najstručniji i najmoralniji kandidati, a onda ih kolektivno sumnjičimo i podvrgavamo obavezi da prijavljuju i dokazuju porijeklo svoje i porodične imovine. Takva obaveza u sistemu javne vlasti nametnuta je samo sudijama i tužiocima. S kakvim razlogom? Zašto bi neko bio dužan da dokazuje svoju čast ni dostojanstvo? I u krivičnom zakonodavstvu optuženi nije dužan da dokazuje svoju nevinost. Zašto su sudije i tužioci toliko sumnjivi da ih treba istraživati i provjeravati?

Sumnjičenje bez dokaza je najgora vrsta moralne diskreditacije. Svaka stranka će kod sudije čijom odlukom ne bude zadovoljna tražiti u imovini neki razlog da ga diskredituje i ponizi. Sudije i tužioci bi mogli doći u situaciju da zbog obima svoje i porodične imovine budu obješeni na stub srama i javno žigosani kao nedostojni ljudi. Priče o nedostojnim sudijama i tužiocima će biti stalne teme u ionako zatrovanom javnom prostoru. Da li će to ojačati integritet pravosuđa, ili će ga potpuno uništiti?

Ovakva obaveza sudija i tužilaca ne postoji ni u jednoj evropskoj državi. Ona nije ni pravna ni kulturna vrijednost. BiH je jedina država na planeti u kojoj se od sudija zahtijeva prijavljivanje i provjera imovine i uskraćuje pravo na izbor i vršenje javne funkcije zbog sumnje u porijeklo imovine.

Neshvatljivo je da se uopšte mogla u nečijoj glavi roditi ideja da se na ovakav način može reformisati jedan sistem koji je uslov svih društvenih reformi. I neshvatljivo je da Venecijanska komisija to smatra legitimnim interesom države u kojoj je uticaj politike na pravosuđe glavni problem njegovog funkcionisanja. Ne bi bilo čudno da se ova naopaka ideja rodila u glavama domaćih političara jer će se njenom realizacijom fokus sa kriminalnih vladajućih politika preusmjeriti na pravosuđe. Nažalost, to će biti tragična posljedica ovih reformskih ekperimenata.

Kada je u pitanju etnički balans, u Prijedlogu Zakona zadržano je staro rješenje, sa modifikacijama i birokratskim varijacijama (dva kruga izbora, minimalna zastupljenost i kvota od četiri mjesta) koje će to pitanje dovesti do novih apsurda. Pitanje etničkog balansa u praksi je zloupotrebljavano kao mehanizam prikrivene interne korupcije. Naime, pretvorilo se u odlučujući kriterij za izbor na pravosudnu poziciju. Primjera radi, sa liste uspješnih kandidata biran je posljednji kandidat umjesto prvog na listi samo zbog etničke pripadnosti. Ovo kontroverzno pitanje našeg ustavnog ustrojstva trebalo je rješavati formulom da između dva kandidata sa istim ocjenama prednost ima etnička pripadnost i to samo ako je ona u ozbiljnom disbalansu na državnom nivou. To bi bio prihvatljiv i razuman pristup jer se njegovom primjenom ne bi ugrožavao kriterij profesionalne kompetentnosti.

Kod Zakona o Apelacionom sudu BiH problem je samo djelimično riješen. Naime, struktura Suda BiH je uključivala prvostepeni sud i Apelaciono odjeljenje koje je odlučivalo po žalbama na odluke prvostepenog suda. Sudije Apelacionog odjeljenja birao je predsjednik Suda. To je nonsens koji ne postoji u evropskom zakonodavstvu. Evropska konvencija o ljudskim pravima o takvoj situaciji govori kao izuzetku, što se nikako ne može primijeniti na Sud BiH. Takva struktura Suda BiH u javnosti nije ostavljala utisak nepristrasnog i nezavisnog suda.

Prijedlog koji se našao pred Vijećem ministara ostavlja apelaciono odjeljenje u strukturi Suda BiH, ali predviđa da izbor sudija vrši VSTV. Takođe, predviđa se i pozicija predsjednika tog apelacionog odjeljenja. Odjeljenje u sastavu prvostepenog suda nije nezavistan sud kakav imaju u vidu međunarodne konvencije i kakav je razvijen u praksi modernih država. Predsjednik apelacionog odjeljenja, takođe, nije predsjednik apelacionog suda. Uspostavlja se model koji, takođe, nigdje ne postoji u redovnom pravosuđu. Zbog čega? Šta je bio cilj ovakvih rješenja? Zašto se prave politički kompromisi na račun pravnih načela i prinipa?

Zanimljivo je da se istovremeno uspostavlja isti model sa tužilačkom strukturom Posebnog odjeljenja za organizovani kriminal i korupciju (POSKOK). Predmete iz nadležnosti ovog tužilačkog organa rješava Vrhovni sud Federacije BiH kao prvostepeni, žalbeni i sud u trećem stepenu. Dakle, svjesno se ignoriše pravno načelo dvostepenosti, a da za to nema nikvih razloga.

Ove izuzetke treba čitati kao politički osmišljene mehanizme efikasnog političkog uticaja na tužioce i sudije. Druge razloge nije moguće pronaći.

Dakle, oba ova zakona nisu reformski koraci nego nova šema političkog uticaja na pravosuđe i pretvaranja pravosudnih institucija u sredstvo vladajućih politika.