ZONGULDAK Putovanje kroz vrijeme, pećine i tradiciju

Piše: Amina Čorbo-Zećo

Kad sam stigla u provinciju Zonguldak na sjeveru Turske, nisam očekivala da ću u istom danu putovati kroz hiljade godina historije i probati baklavu koju ću pamtiti cijeli život (pa kao da mi Bosanci ne znamo šta je baklava, ali ovakvu nisam probala).

Moj put počeo je u starom gradu Tiumu, poznatom i kao Tios ili Filyos, antičkoj koloniji grčkog grada Mileta iz 7. stoljeća prije nove ere. Grad je tokom stoljeća mijenjao vlast – od helenističkog Kraljevstva Bitinije, preko rimske provincije, pa sve do vizantijskog perioda – i svaki sloj historije ostavio je trag u njegovim zidinama.





Šetnja među sačuvanim spomenicima Tiuma pravo je putovanje kroz vrijeme. Luka, rimsko pozorište i vizantijska crkva pričaju priču o gradu koji je stoljećima bio važno trgovačko i kulturno središte Crnog mora. Dok sam promatrala kamen po kamen, osjetila sam da prošlost ovdje nije samo na slikama – ona je živa u zraku, u šumoru mora i tišini ruševina.



Arheološka iskopavanja još uvijek otkrivaju Tios – Tieion, grad koji datira još iz 1200. godine prije nove ere, kao da čeka da otkrije svoje tajne svijetu.

Istočno od brda zamka, arheolozi su otkrili fragmente prošlosti: mermerne stubove i postamente, kamene sarkofage, ciglene grobnice i uklesane natpise – ti tihi svjedoci stoljeća prenose priče o ljudima, običajima i njihovim životima. Šetnja ovim lokalitetom nije samo šetnja kroz grad, već kroz vrijeme, kroz epohe koje su oblikovale ovaj kutak Crnog mora.

Na ljeto sljedeće godine ova važna otkrića postat će dostupna svim posjetiteljima.







Nakon historijske avanture, priroda me zvala u pećinu Gökgöl. Duga je 3.350 metara, sa oko 870 metara uređene staze i impresivnim osvjetljenjem, pećina plijeni pažnju svojim stalaktitima, stalagmitima i skrivenim vodenim putovima.





Hodajući tim podzemnim lavirintom, osjećala sam se kao istraživač koji je otkrio tajni svijet – mjesto gdje priroda oblikuje umjetnost kroz milione godina. Svaki korak odjekivao je u tišini, a voda u barama stvarala je mističnu atmosferu koja me potpuno obuzela.

Ali pravi gastronomski šok čekao me u Devreku, malom, slikovitom gradu okruženom zelenim šumama i valovitim brežuljcima. Tamo me dočekala – bijela baklava. Na prvi pogled, činilo se da je sirova, ali njena tajna krije se u strpljenju i preciznosti, 55 listova tijesta, pet sati pečenja s otvorenim vratima rerne i vješto spajanje vrućeg tijesta s vrućim šerbetom. Svaki zalogaj bio je eksplozija tekstura i okusa – drugačiji od bilo koje baklave koju sam ikad probala. Supruga gradonačelnika otkrila mi je i druge lokalne delicije i mirise za tijelo, ručno rađene, koji čine da uspomena na Devrek traje dugo, dugo…





Devrek je, osim kulinarskih čuda, poznat i po svojoj tradiciji – „Međunarodnom festivalu Devrek štapova“. Drveni štapovi, izrađeni s ljubavlju i preciznošću, simbol su plemenitosti i kulturnog identiteta ovog kraja. Šetajući gradom, mogla sam zamisliti kako ti štapovi nisu samo praktični predmeti, već i ukras, dio priče o ljudima i njihovom mjestu u svijetu.







Posjeta Zonguldaku, Tiumu i Devreku bila je savršen spoj historije, prirodnih čuda i lokalnih okusa. Svaki trenutak nosio je sa sobom priču – od antičkih luka do svjetlucavih pećinskih stalaktita i slatke, bijele baklave. Ovo je putovanje koje zauvijek ostaje u sjećanju, mjesto gdje se vrijeme i kultura stapaju u jedno.