PET GODINA BORBE Fašizam na stadionima: I Nogometni savez i sud ga legitimizuju, a novinare osuđuju!?

Piše: Amina Čorbo-Zećo

Bila je 2020. godina kada je moj kolega objavio kritički tekst pod naslovom: “Fudbalski savez BiH kaznama promoviše fašizam i stvara nove zločince s tribina”.

U tekstu je iznio jasnu vrijednosnu procjenu male kazne, ili jednako stroge kazne za bacanje petarde, tretiraju na isti način one koji javno veličaju balkanske ratne zločince. Već tada je upozoravao da ovakva praksa šalje pogrešnu poruku i da ne može zaustaviti kontinuirano promovisanje antisocijalnih i antievropskih vrijednosti na stadionima.

Danas, pet godina kasnije, jasno je da je bio potpuno u pravu. Kazne od nekoliko hiljada maraka i zabrane posjete jednoj tribini ne samo da nisu dovoljne, nego su sramotne i vrijeđaju inteligenciju. One praktično legitimiraju ponašanje onih koji glorifikuju ratne zločince, dok su žrtve i civilizacijski standardi stavljenih po strani.

Međutim, tadašnji članovi Disciplinske komisije odlučili su tužiti Novinsku agenciju Patria i autora teksta, tvrdeći da je kritika upućena njima bila uvredljiva i neosnovana. Sud u Mostaru presudio je u korist članova komisije. Slučaj je trenutno na Ustavnom sudu BiH.

I to je manje bitno za ovaj tekst, koji nastaje zbog današnjih dešavanja na utakmici Zrinjski-Posušje. Tako je sudija morao prekinuti meč jer se veličao zločinac Slobodan Praljak.

Ali, na šta moramo obratiti pažnju. Pravosudni sistem tada je zapravo poslao poruku, čak i kada javnost ukazuje na očigledne propuste i posljedice neadekvatnih sankcija, da oni koji su nadležni za njihovo provođenje mogu računati na zaštitu suda.

Odluka Suda nije ostala bez efekta. Članovi Disciplinske komisije, ohrabreni ovim stavom, nastavili su s praksom minimalnih kazni. Rezultat je da pet godina kasnije, i u kontinuitetu tokom cijelog tog perioda, na stadionima širom zemlje raznorazni sljedbenici i štovaoci ratnih zločinaca nesmetano promovišu vrijednosti koje su suprotne evropskim standardima i civilizacijskim normama.
Umjesto da kazne služe prevenciji i obrazovanju, one su postale instrument pasivnog odobravanja ponašanja koje društvo mora osuditi.

Ova saga ne pokazuje samo nedostatak odgovornosti Fudbalskog saveza BiH, već i sistemsku slabost institucija koje bi trebale štititi društvo od glorifikacije ratnih zločina i nasilja. Pet godina nakon kritičkog teksta, možemo vidjeti da su upozorenja bila više nego opravdana, bila su prediktivna, dok su institucije, umjesto da ih slušaju, dodatno učvrstile pogrešne prakse kroz pravosudnu odluku.