Omeragić o strahotama Bijeljine: Arkanov zločin i plamen rata, Bošnjake smo prepoznavali po užasu u očima

Razgovarala: A. Čorbo-Zećo

Bijeljina je bila uvod u agresiju na BiH. Sjećam se da sam u grad ušao 3. Aprila, započinje svoju priču novinar Sead Omeragić koji je nakon Arkanovog masakra 1. aprila 1992. godine ušao u Bijeljinu dva tri dana kasnije.

Sead Omeragić

Snažna eksplozija probudila je Bijeljince iza ponoći 31. marta 1992. godine. Aleksandar Zekić bacio je bombu u kafić kod autobuske stanice, povrijeđeno je šest osoba. Bila je to najava za rat u ovom gradu i teror koji će uslijediti narednih dana. Dan poslije, 1. aprila 1992. godine Bijeljina je gorjela.

Tog dana Tigrovi koje je vodio zločinac Željko Ražnatović Arkan okupirali su Bijeljinu. Ulaskom u Bijeljinu Arkan je preuzeo vlast u gradu te naredio sistematsko zlostavljanje i ubijanje muslimanskog stanovništva.

Tek oko 3. aprila, Vojska Republike srpske uklonila je tijela masakriranih u očekivanju dolaska delegacije Vlade Republike Bosne i Hercegovine sa zadatkom istrage o tome šta se dogodilo.

S delegacijom je došao i novinar Omeragić.

“Sjećam se zastave na gradskoj džamiji, vijesti na radiju u autu dok ulazimo u Bijeljinu da su na gradskoj deponiji pronađena 24 „nepoznata“ leša, naoružani u uniformama JNA na svakih pet-šest metara sa uperenim cijevima u kolonu automobila.

Kasnije u gradu obilazak bolnice i šetnja kroz ulice. Svugdje strah i užas u očima Bošnjaka. Neka žena mi prilazi, član je liberalne stranke i tiho govori da se stidi onoga što su njeni sunarodnjaci Srbi uradili svojim komšijama”, priča za Patriju Omeragić.

Nekoliko Bošnjaka je ranjeno, u bolnici, sjeća se Omeragić, i ne treba se ni predstavljati vidi se po užasnutim pogledima.

“Kasnije saznajem da su naoružani Bošnjaci Muslimani napravili barikade zbog terora koji su komšije provodile nad njima, a imali su ukupno 12 pištolja i jednu staru pušku tandžaru. Sjećam se kad mi je Arkanovac stavio cijev heklera na čelo i pokušavao da me odvuče van zgrade Opštine. I vodnika u JNA uniformi koji me vuče natrag i ne da da me odvedu. I sjećam se onoga najjadnijeg trenutka kada general Marijan Praščević raportira Arkanu.

Te posjete Biljane Plavšić i Fikreta Abdića bile su običan cirkus, da se u lažnoj nadi koju pravi priča o mirovnim akcijama, može lakše nastaviti ubijati. Bilo mi je svega dosta. Odlazaka tog dvojca Abdić-Plavšić u Derventu, Bosanski Brod. Taman bajagi dogovore primirje, traje desetak minuta a onda se nastavi granatiranje i puškaranje žešće nego prije. Sjećam se svoje svađe u Tuzli sa Plavšićkom i Miletom Dubajićem, komandantom garnizona JNA. Ta moja svađa je razvalila skup. Pa onda sa Fikretom Abdićem na povratku u Sarajevo. Svjesno sam ga vrijeđao ne bi li u njemu probudio svijest o tragediji koja čeka bošnjački narod.

„Imao si u Agrokomercu 23 hiljade pušaka, uzmi to i naoružaj narod“. 'Nema kaže, došli su nekakvi oficiri i sve odnijeli. Kažem mu ljut: „Idi u Cazinsku krajinu, idi u Krupu i diži taj narod na ustanak, ide rat i pokolj tvog naroda“. Kaže mi: „Neće biti rata“. I ja mu uvredljivo dobacim: „Onda idi broj jaja u Agrokomercu, nisi nizašto drugo“.

Znali smo i ja i on da su u autu prisluškivači i da negdje u toj koloni neko sluša naš razgovor. Ali ja sam morao govoriti a i bijes me nije napuštao. Baš kao što su danas bijesni mnogi na ovu ležernost ove vlasti. Bijeljina je označila početak najbrutalnije zločinačke agresije na državu BiH. Zločinima su prethodile najjeftinije i najprimitivnije laži. Ponekad pomislim da nakon onoga stravičnog klanja nismo ništa naučili. I danas nam se laži množe i množe”, dodaje Omeragić.