BIJEG OD ISTINE Bojažljivost i pasivnost rezultiraju porazom, hrabrost je put ka pobjedi!

Piše: Psiholog Isa Pašalić

U psihijatriji iluzija se definiše kao pogrešno ubjeđenje koje je rezultat nekog oblika unutrašnjeg ili vanjskog zavaravanja.

Kod rada sa traumom često nalazimo da osoba baštini određena ubjeđenja o sebi ili o društvenoj situaciji koju nije u stanju da razmotri niti posmatra drugačije. Svaki pokušaj da se priđe ovim ubjeđenjima u cilju da se osoba natjera da ih razmotri ili promijeni biva uzvraćen sa znatnim otporom i unutarnjim nemirom. Ovo nije prirodni otpor koji nastaje kao rezultat potrebe da se stane u odbranu sopstvenog stava, nego otpor koji se javlja kao potreba da osoba zaštiti svoju prividnu stabilnost, bilo unutrašnju ili vanjsku.

U slučajevima traumatizacije, kreiranje iluzija je zaštitni mehanizam koji ima zadatak da drži osobu dalje od određene istine koja je u nekom momentu bila preopterećujuća za tu osobu.

Mehanizmom iluzije osoba podsvjesno stavlja barijeru između sebe i problema, problema koji zapravo postoji, problema koji je istina.

Međutim, neželjeni efekat bježanja od ove boli mehanizmom iluzije jeste to što ovime zapravo ne rješavamo problem. Problem sa kojim odbijamo da se suočimo samo raste kroz vrijeme, mijenja oblik i intenzitet, te ne nestaje potiskivanjem i sakrivanjem.

U jednom od prijašnjih tekstova govorili smo o istini i koliko je baštinjenje istine bitno kako za psihičko i socijalno stanje pojedinca, tako i za stanje društva u cjelini.

U ovom slučaju problem koji prekrivamo iluzijom je istina—on je stvarno stanje i osjećaj koji nosimo u sebi. Jedini način da ga se riješimo jeste da ga prihvatimo i vidimo kakvu pouku isti može da nam pruži.

Najveći problemi psihološke, ali i fiziološke prirode, koji muče čovjeka nastaju kao rezultat mehanizama iluzije ili mehanizma bijega od stvarnosti. Kada dozvolimo sebi da se suočimo sa unutarnjom istinom, omogućavamo sebi i oslobođenje od onoga što smo do tada vidjeli kao bolest ili problem.

Sve što primjećujemo na individualnom nivou možemo primijeniti i na kolektivnom nivou. Društvo kao cjelina takođe ima svoju kolektivnu traumu i nemogućnost da se suoči sa problemom kompenzira mehanizmom bijega od istog. Međutim, kao i kod individualaca, da bismo mogli očekivati skidanje bremena sa leđa društva, moramo baštiniti odvažnost da se suočimo sa istim.

Hrabrost u suočenju sa istinom je ono što nas oslobađa. Naša obaveza kao individualaca i društva jeste da budemo stameni u sposobnosti da dozvolimo istini da prodre u našu stvarnost, time gubeći potrebu da bježimo od iste.

Bojažljivost i pasivnost su ugodne, ali sa sobom neminovno nose poraz i slabost. Hrabrost je bolna, ali samo sa hrabrošću dolazi pobjeda i olakšanje. Naše je da biramo.